Bio jedan kralj, kaže priča, koji je ostao bez potomstva. Obznani stoga kako će kraljevstvo predati najizvrsnijem u ljubavi prema Bogu i ljudima. Među mnogima, osjeti se u srcu potaknut i jedan siromašni mladić kandidirati se. Kako nije imao novca za put, a ni prikladne odjeće, podnio je teška poniženja proseći okolo. I onda krenuo. Pred ulaskom u kraljev dvorac susretne siromaha izgladnjela kako se smrzava od hladnoće. Ganut, dadne mu za hranu teško isprošen novac, svjestan da ostaje bez karte za povratak. Zaogrne ga i odjećom, premda je do nje teško došao. A i sam se sada bez nje smrzavao. Ipak, pojavi se pred kraljem. Podigne oči, i ima što vidjeti: kralj, to je onaj siromah kojeg je pred dvorcem susreo. Iznenađenje se prelilo u radost kad se kralj nasmiješio i predao mu svoj plašt.

Zacijelo ćemo se i sami iznenaditi u komu nam sve Krist Kralj nije prilazio. Ne riskiraj, ne zaobiđi nikog, da te kraljevstvo ne mimoiđe.

Jednom su jednog starog pastira koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce, upitali novinari: „Možete li nam ispričati nešto osobno, nešto što vam se sigurno moralo dogoditi, u tako dugome životu?“
Počeo je svoju priču: „Cijena jednoga iskustva bila je vrlo visoka, a nitko me nije ni pitao želim li uopće kupiti to iskustvo.“, pa nastavlja: „Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi jedno nejako psetance. Onako malešno mi se smililo pa sam ga jednostavno uzeo sa sobom bez razmišljanja. Već nakon nekoliko dana pseto mi se svidjelo i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio s njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo. No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti jer bi se veliko zlo moglo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati kad mi je to biće srcu priraslo, uvuklo se pod moju kožu?! Jednog kasnog ljetnog popodneva nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini. U njoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno. Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iz sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran spavam li ja to, ili sam budan. Izašao sam da vidim što je. Vrata su kolibice gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta bila je još za koplje visoko. Moj je pas sjedio okrenut ka suncu. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči; kao da je mjesto njih imao dvije žeravice. Sve je izgledalo tako nestvarno, tim više što se ispred njega nalazila hrpa toploga mesa koja je ostala iza prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari. Ušao sam hladno i mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata te ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao. Da bih nekako spasio što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i po kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kola. Možete li zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kada sam između ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja jer sam posumnjao.
Otada je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Nakon tog događaja nekako sam se povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.“

U vrijeme prije ovog vremena zemlja je bila zelena. Posvuda je teklo na tisuće potočića, a oko njih raslo mnogo stabala. Zajedno su rasle smokve, naranče, datulje, limuni.
Lav se na livadi igrao s janjetom, a plemena su živjela u miru, jer još ne bijahu upoznala zlo.
Na početku vremena Bog je ljudima rekao: »Ovaj rascvjetali vrt pripada vama. Uživajte u njegovim plodovima. Ali pazite! Za svako vaše zlodjelo ja ću na zemlju baciti zrno pijeska, a pijeska bi moglo biti toliko da prekrije sve zelenilo, drveće i potoke.«
Ljudi su dugo poštovali Božju zapovijed, sve dok se jednoga dana nisu dvojica beduina posvađala oko neke deve. Kad je pala prva ružna riječ, Bog je na zemlju bacio zrno pijeska, no to nitko nije ni primijetio. Za ružnim riječima slijedila su djela, pa je palo mnoštvo zrnaca. Stvarale su se hrpe jedna za drugom. Ljudi su se začuđeno zaustavljali i promatrali. »Što je to?« – pitali su Gospodina.
»Plod vaših zlodjela!« – odgovori Bog. »Svaki put kad učinite nepravdu, kad dignete ruku na brata, kad slažete i prevarite… zrnce pijeska past će na vaš vrt. Nastavite li tako, pijesak će prekriti cijelu zemlju.«
Ljudi su se na to smijali. »Kad bismo bili i najveći zločinci, ni za milijun godina nas ne bi ugrozila ta sitna zrnca.« Ljudi su se svađali, tukli, varali jedni druge, plemena su ratovala. Pijesak je prekrivao pašnjake i oranice, zatrpani su mnogi potoci, a stoka je morala ići sve dalje u potragu za hranom.
Tako je nastala pustinja. Plemena su lutala među dinama žaleći za davno izgubljenim rajem. Ponekad su sanjali da usred pustoši vide zelena prostranstva, plava jezera, cvjetne livade. Takva priviđenja nazivali su fatamorganom.
Samo ondje gdje su se ljudi držali Božje zapovijedi i danas postoje palme i čisti izvori, pijesak ih ne može zatrpati, nego ih samo okružuje, kao što more okružuje otoke. Putnici ta mjesta nazivaju oazama i tu se zaustavljaju da se odmore, prisjećajući se riječi što ih je Gospodin izrekao plemenu: »Nemojte moj zeleni svijet pretvoriti u beskrajnu pustoš.«

Marokanska legenda