Dva putujuća anđela zaustavila su se kod bogate obitelji, da prenoće. Obitelj nije bila ljubazna i nije udovoljila njihovoj želji da prespavaju u sobi za goste. Umjesto u sobu za goste, smjestili su ih u malu sobu u hladnom podrumu.
Kada su pripremili krevete za spavanje, stariji je anđeo primijetio rupu u zidu i popravio je. Tada ga je mlađi anđeo upitao zašto je popravio rupu. Stariji anđeo je odgovorio: “Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine”. Sljedeće noći anđeli su došli u vrlo siromašnu kuću. Ljubazan domaćin i njegova žena su s njima podijelili svoju večeru i dozvolili im da prespavaju u njihovom krevetu, da bi se dobro naspavali i odmorili.
Kada se sunce probudilo sljedećeg jutra, anđeli su zatekli domaćina i njegovu ženu u suzama. Njihova jedina krava, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na njivi.
Mlađi je anđeo bio istinski bijesan i pitao starijeg anđela kako je mogao to dozvoliti: “Prvi domaćin je imao sve, a ti si mu ipak pomogao. Drugi domaćin ima vrlo malo i usprkos tome nas je ljubazno primio, nahranio i čak dozvolio da prespavamo u njegovom krevetu, a ti si dozvolio da njegova jedina krava ugine”.
Drugi anđeo je opet odgovorio: “Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine. Kada smo bili u hladnom podrumu, primijetio sam da je u onoj rupi u zidu bilo zlato. Pošto je domaćin bio vrlo pohlepan i nije bio voljan dijeliti svoje bogastvo, popravio sam rupu zato da više ne može naći to zlato.
Prošle noći, kada smo spavali u domaćinovom krevetu, anđeo smrti je došao po njegovu ženu. Dao sam mu kravu umjesto nje.
Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine.

Dogodilo se to jednog vrućeg ljeta. Jato od tisuću plamenaca podiglo se u potrazi za vodom. Sve rijeke i jezera bili su presahli, isušila ih velika vrućina. Plamenci su tragali danima i snage im bijahu na izmaku. Ako ubrzo ne pronađu vodu, svi će uginuti od žeđi.
Tragedija se dogodila dok su prelijetali pustinju. Odnekud je zapuhao jak vjetar i oduzeo im ono malo snage što im je preostalo. Popadali su na pustinjski pijesak i ostali tako ispruženi na žarkom suncu. Nitko više nije imao snage za let, a spasa nije bilo niotkud. Ljudi koji su živjeli u pustinji vidjeli su što se dogodilo, ali su mislili da im se ne može pomoći. Nije preostalo drugo nego čekati da uginu na suncu. Novost je obišla svijet. Sve televizije su prenijele sliku, svi su nad njom jadikovali, ali nitko ništa nije poduzimao.
Tek se jedan dječak po imenu Yumbe dade na posao. Dva kilometra od onog mjesta nalazila se oaza bogata vodom. On uze jednog plamenca na ruke i odnese ga do oaze, vrati se po drugog te učini isto; tako je donosio jedog po jednog. Bio je uporan. Jedan čovjek ga vidje, približi mu se i reče: – Što to radiš, dječače?
- Spašavam plamence – odgovori Yumbe.
Čovjek ozbiljnim glasom odvrati: – Zar ne vidiš da je to nemoguće? Na tisuće ih ugiba u pijesku. Nećeš ništa postići time što spasiš njih nekoliko. Ne isplati se, idi kući i nemoj gubiti vrijeme.
Dječak reče: – Pitaj onih sedam plamenaca koje sam spasio i koji piju vodu u oazi, isplati li se ili ne isplati.
I nastavi on svoj posao noseći na rukama osmog plamenca. Čovjek ostade pomalo iznenađen dječakovim odgovorom, a nakon što je malo razmislio, poče i on raditi ono što je radio Yumbe. Sad su dvojica spašavali plamence.
Događaj je počeo svraćati pozornost i ostalih ljudi koju su stajali uokolo i gledali. Ubrzo su bila trojica, zatim dođoše novi i na kraju je mnoštvo ljudi slijedilo primjer maloga Yumbea.
Toga dana svi su plamenci bili odneseni u oazu i nijedan nije uginuo od žeđi. Zahvaljujući dječaku koji je nešto poduzeo, čitavo je jato bilo spašeno.

Jose Real Navaro

Bio neki siromašan i jednostavan čovjek. Uvečer, nakon zamornog rada, vraćao se kući slomljen i neraspoložen. Zavidno je promatrao ljude koji su se vozikali u automobilima ili sjedili u baru pijući pivo. „Njima je dobro“, gunđao je čovjek u tramvaju stisnut bez daha. „Oni ne znaju što znači trpjeti. Kad bi imali moj križ da ga moraju nositi!“
Bog je s mnogo razumijevanja i strpljenja slušao svakodnevne jadikovke siromašnog čovjeka.
I jedne večeri dočeka ga pri povratku kući.
-O to si ti, Gospodine! – reče čovjek iznenađen. – Nemoj me prekoravati. I sam znaš kako je težak križ koji si mi navalio na leđa.
Gospodin se blago nasmiješi:
- Dođi sa mnom. Dat ću ti mogućnost da izabereš drugi križ.
Čovjek se nenadano nađe u velikoj plavoj špilji. Arhitektura je odavala božanski izgled. Unutra je bilo naslagano mnogo križeva: malenih, velikih, obloženih biserjem, glatkih, hrapavih, teških, lakih…
- To su križevi koje ljudi nose. Odaberi slobodno koji želiš.
Čovjek radosno skine svoj križ i počne prebirati križeve.
Najprije je iskušao lagani križ, ali je bio poveći, neudoban za nošenje. Uze križ koji nosi biskup, ali je bio neobično opterećen odgovornošću i žrtvom. Pokuša staviti glatki križ, ali osjeti da ga silno žulja. Opazi i srebrni križ, ali osjeti samoću i napuštenost kad ga stavi na sebe. I tako ih iskuša sve, ali na svaki je imao prigovor.
Napokon, u zapećku pronađe jedan križ, prilično istrošen od duge uporabe. Učini mu se kao stvoren za njega. Stavi ga na leđa i klikne:
- Uzimam baš ovaj križ. Dobro mi pristaje!
A Gospodin mu uputi blagi pogled i toga časa čovjek prepozna križ: bio je to njegov vlastiti križ, koji je bio odložio ulazeći u špilju i koji je nosio čitava života.