Arhiva kategorije: Priče

Traži se dijete

Ovih je dana, prema dojavama s različitih strana, u našem gradu izgubljeno maleno, tek rođeno dijete. Pravo činjenično stanje teško je, pa i nemoguće utvrditi, iz razloga što je ovih dana u našem gradu veliki metež zbog predstojećeg blagdana Božića. Prema nekim navodima, to dijete ima neke veze s tim prelijepim blagdanom. Navodno se zbog njega grad uresuje, iako nijedan ures ni na koji način ne upućuje na njega. Navodno se njemu u čast priređuju različite priredbe, ali provjereno je da se u njima ni riječju ne spominje. Navodno se zbog njega građani međusobno posjećuju i darivaju (što razumna većina doživljava mučnom obvezom, dok neki u tome nalaze radost), ali čini se da nitko i ne pomišlja potražiti i obdariti to dijete. U svakom slučaju, očito je da toga djeteta ovdje nema. Iz nekih izvora ipak dopiru vijesti da dijete nije izgubljeno nego je udomljeno u domovima nekih siromašnih obitelji u predgrađu. Prema istim izvorima, dijete se kod tih obitelji vrlo dobro osjeća, čak toliko da su i njegovi roditelji potpuno spokojni. Nadležne službe ove izvore ocjenjuju posve nepouzdanima, te ih i ne kane provjeravati, budući da je, prema svemu sudeći, riječ o nekim pretjerano pobožnim osobama. Javljaju se čak i glasine, potaknute od očito krajnje zanesenih, i po tome potpuno nevjerodostojnih osoba, prema kojima je tom djetetu ime Isus.

Prema istim glasinama, to dijete je maleni Bog. Otuda je, po njima, i naziv predstojećeg blagdana, Božić. Netko je, prema svemu sudeći neki stari seoski učitelj, izjavio, da to dijete neće biti moguće naći ako ga ljudi ne nađu u svome vlastitom srcu, i ako ga ne prepoznaju u srcima onih koji susreću. Ovo navodimo tek kao iskaz osebujnih zamišljaja maštovitih pojedinaca. Iz svega navedenoga, razgovijetno je da je riječ o tendenciozno smišljenoj obmani, pa nema razloga da se građani uznemiruju te mogu u miru proslaviti blagdan Božića.

Stjepan Lice

Pjesma anđela

U noći kad se rodio Isus, anđeli su sišli s neba, pjevali, igrali kolo, plesali oko betlehemske štalice. Njihove su pjesme bile čiste, milozvučne i osjećajne kakve zemlja još nije čula. Nisu te pjesme mogli svi čuti. Okolni su stanovnici čuli samo nekakvo brujanje, okrenuli bi se na drugu stranu i nastavili spavati. Tko je htio čuti anđeoske pjesme, trebao je imati posebno srce.
U dnu velikoga kanala, na obalama močvare, mlada je trstika čula nebesku pjesmu i zatitrala u njezinu ritmu njišući se kao da pleše zajedno s anđelima.
»Prestani s tim!«, ukorila ju je stara trstika. »Ideš mi na živce svojim ludorijama!«
»Pusti nas da spavamo«, javile su se ostale trstike. Nisu ni sve trstike čule pjesmu anđela. Ali mala ju je trstika čula i ona je jednostavno uživala u plesu nošena divnom nebeskom glazbom: »Slava Bogu na visini… na zemlji mir ljudima koje on ljubi.«

Vrijeme je prolazilo. Mlada je trstika ojačala i odrasla, imala je na sebi nekoliko čvorova, ali svaki put kad bi vjetar zapuhao, ona bi zatreperila i kroz nju se ponavljala pjesma anđela.
Jednoga dana mlad neki pastir doveo je svoje stado da ga napoji u bari. Dok su ovce jurile da si pronađu pristup do vode, pastir se ogledavao uokolo. Pogled mu se zaustavi na trstiki, koja ga podsjeti na to da već dugo kani načiniti frulu, jer se stara toliko rasušila da joj zvuk više nije bio čist i jasan. Dohvati nož i odsiječe trstiku. Malo ju je proučio i počeo obrađivati. Htio je isprobati zvuk, a tek što je naslonio usne, iz trstike se začuše melodije koje začudiše pastira: bijahu čiste i lagane kao tajanstveni dašak, ali dašak koji prodire u srce onih koji slušaju.
Iste večeri sjeo je pastir uz ognjište, izvadio frulu i počeo svirati. Odjednom svi u kući zastadoše te zavlada tišina, čak je i pucketanje suharaka na ognjištu utihnulo; svi su slušali anđeoske melodije.
I sam je pastir bio iznenađen, učinilo mu se da nije on koji svira, nego da frula svira sama od sebe, kao da su zvukovi svojevoljno iz nje izlazili.
Jedan stari pastir zatvorio je oči i promrljao: »Čini mi se da sam ove zvukove čuo jedne davne noći u Betlehemu…«

Ali svirala je u sebi čuvala jednu još veću tajnu.
Jednoga je dana izbila žestoka svađa između dviju pastirskih grupa oko prvenstva i prava na neke pašnjake. Proradili su štapovi, jedan je od pastira potegao i nož. Mladomu pastiru toga časa dođe nadahnuće da zasvira. Zvukovi frule bijahu tihi, no istoga su trena zaustavili svađu. Pastirima se opustiše stisnute šake, čak su bili spremni na pomirenje, jer život sam po sebi bijaše dovoljno težak. Od toga dana svagda kad bi izbila svađa, pozvali bi mladoga pastira i rekli: »Zasviraj nam na svojoj fruli!« Napetosti bi nestalo, povukle bi se ružne riječi i prijetnje, ledena bi se srca otopila, a na lica pastira vratio bi se smiješak i ponovno bi zavladao mir.
Ali što će se sve dogoditi s čudesnom sviralom koja je u sebi krila pjesmu anđela?

Kad je već jako ostario, pastir je svoju frulu prepustio najmlađemu sinu. Ovaj se proslavio, zvali su ga Mirotvorac.
Kad je Mirotvorac umirao, predao je frulu svomu sinu i tako je trajalo stoljećima, sve dok je neki križar nije kupio kao uspomenu iz Svete zemlje i donio u Europu. No tu nitko više nije znao za čudesnu moć koju je ona imala. Prelazila je tako iz ruke u ruku, s koljena na koljeno, sve dok jednoga dana…
»Djede, čija je ovo stara frula?«, upita Janko, devetogodišnji dječak, dok je raščišćavao starudiju na tavanu. »Moj ju je pradjed kupio na javnoj dražbi, mora da je jako stara«, odgovori djed.
»Mogu li je zadržati?«
»Naravno da možeš.«
»Možda je čarobna…«, zaključi Janko i obriše je rupčićem. Zasvirao je i čuo mekan i jasan zvuk.
Sljedećega dana donio je Janko svoju novu frulu u školu. Onako crna i neugledna, i nije baš pobudila osobitu pozornost. Učiteljica je kasnila na sat i u razredu je nastala galama. Marko i Luka su se žestoko posvađali, na kraju i potukli bacajući knjige i klupe po razredu. Janko se povukao u kut i počeo svirati. Blagi i zanosni mir zavladao je cijelim razredom. Marko i Luka su zastali kao ukopani.
»Oprosti«, rekao je Marko. »Pomirimo se«, odgovorio je Luka i pružio mu ruku. Oči sviju bijahu uperene u Janka.
»Kako divno sviraš», rekla je Marina.
»Ja sam samo puhao u frulu…«, mrmljao je Janko zbunjeno. »Znao sam da je čarobna«, pomislio je sretan što je to otkrio.
Ali najsretnije bijaše srce mlade trstike, koje je stoljećima čuvalo pjesmu anđela, a da nije izgubilo ni jednu jedinu notu.

Bruno Ferrero

Na Badnju večer

Božićne priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve plemenite svrhe.
Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci – neki brže, neki polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u krznima išli su po­lako, jer im je bilo toplo.
Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade na­jednom dvoje djece u prnjama i poče dvoglasno jadiko­vati:
– Dragi i dobri gospodine – jecao je visok glasić djevojčice.
– Vaše blagorođe – pratio ju je dublji glas dječaka. – Udijeli nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić za sveti Božić!
Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrča­vali zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je prošaputala kašljucajući od zime: – Udijelite nam bar nešto!
A Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propu­stila čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svo­da obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.
– A koliko je dao plemeniti gospodin? – upitala je Kaća ozbiljno.
– Deseticu – odgovorio je Miška suho.
– I koliko sada imamo svega? – usudila se Kaća tiho pitati.
– Sedam desetica i sedam kopjejki – odvratio je Miška ravnodušno.
– Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! – jadikovala je djevojčica.
– Nije još vrijeme – obrecnuo se Miška.
Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.
– Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća – progovorio je Miška. – Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!
– Uh, zaista! – šaputala je Kaća sva u čudu.
– Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?
– Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna – poveselila se Kaća.
– Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest. Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl
Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. – Evo jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?
– U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!
U dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu gostionicu.
– Baćuška – upitao je Miška – možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u njegovoj slasti.
To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.

(Maksim Gorki – iz “Vatrene ptice” MAK, Glas Koncila 2007.)

Dan spomena na mrtve

Usnih san: Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima. Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i dvije minute. “Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?” upitah ga zgranuto. A groblje bijaše nepregledno. “Ovo nije dječje groblje”, reče mi. “Ovdje počivaju odrasli ljudi.” “Pogledaj što piše” – upozorih ga na natpise. On se bolno osmjehnu. “Znam”, reče. “Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer samo su toliko živjeli.”

Planovi

Mladić i djevojka stajali su naslonjeni na zaštitnu ogradu luksuznog broda. Bili su nježno zagrljeni. Upravo su se vjenčali i krenuli na medeni mjesec. Razgovarali su o ljubavi i nježnosti koja ih je ispunjavala te planirali svijetlu budućnost. Mladić je govorio: »Moj posao ima dobre izglede, vjerujem da ćemo se uskoro moći preseliti u veći stan. Za osam ili devet godina bit ću svoj čovjek. Bit ćemo sretni, vidjet ćeš.« Mlada žena je govorila: »Da, djecu ćemo dati u neku bolju školu, priuštit ćemo im bezbrižno djetinjstvo.«
Poljubili su se i brod je krenuo. Najednom čamcu za spašavanje, koji je visio sa strane, bilo je ispisano ime broda: Titanic.

Želite li nasmijati Boga? Pričajte mu o svojim planovima.

Kapljica vode

Jednom je novinar pokušao isprovocirati Majku Tereziju: “Majko Terezijo, vi sada imate sedamdeset godina. Kada umrete, svijet će izgledati isto kao i prije vas. Nakon svega truda koji ste uložili što se promijenilo u svijetu?”
Bez imalo nestrpljenja i s osmijehom koji osvaja odgovorila mu je: “Znate, nikada nisam htjela promijeniti svijet. Samo sam nastojala biti kapljica čiste vode u kojoj će se moći zrcaliti Božja ljubav. Čini li vam se to mala stvar? “
Kao što se često događalo, u prostoriji nastade tajac. Nitko se nije usudio ništa reći. Majka se Terezija iznova okrenu prema novinaru pa mu kaza: “Zašto i vi ne pokušate biti kapljica čiste vode? Onda bi nas već bilo dvoje. Jeste li oženjeni?”
“Da, Majko Terezijo.”
“Kažite ovo i svojoj supruzi. Onda će nas već biti troje. Imate li djece?”
“Da, troje djece, Majko Terezijo.”
“Ispričajte to i svojoj djeci. Onda će nas već biti šestero.”

Anđeli s jednim krilom

U proljeće 1983. godine Margaret Patrick došla je u centar za rehabilitaciju starijih osoba na fizikalnu terapiju. Kad je Millie McHugh, dugogodišnja djelatnica, predstavila Margaret ostalima u Centru, primijetila je tugu u Margaretinim očima kada je ugledala glasovir.
“Nešto nije u redu?”. pitala je Millie. “Ne”, odgovorila je Margaret blago. “Samo pri pogledu na glasovir naviru mi sjećanja. Glazba mi je bila sve prije moždanog udara.” Millie je bacila pogled na Margaretinu ukočenu desnu ruku, a žena joj je prepričala neke od najsvjetlijih trenutaka svoje karijere.
Odjednom je Millie rekla: “Pričekajte ovdje. Vratiti ću se za čas.” Malo poslije došla je u pratnji niske, sjedokose žene s debelim naočalama, žena je hodala uz pomoć štapa. “Margaret Patrick”, kazala je Millie, “ovo je Ruth Eisenberg.” Zatim se nasmiješila. “I ona je svirala glasovir, ali kao i Vi, ne može svirati nakon moždanog udara. Gđa Eisenberg može koristiti desnu ruku, a Vi lijevu, i imam osjećaj da bi vas dvije mogle učiniti nešto prekrasno.”
“Znate li Chopinov valcer u D-molu?” pitala je Ruth. Margaret je klimnula. Sjele su jedna pokraj druge na glasovirsku klupicu. Dvije zdrave ruke jedna s dugačkim, otmjenim crnim prstima, a druga s kratkim, debeljuškastim, bijelim skladno su prelazile po tipkama od ebanovine i slonovače. Od tog su dana stotinu puta sjele za glasovir. Margaret bi svoju bespomoćnu ljevicu položila na Ruthino koljeno. Dok je Ruth zdravom rukom svirala melodiju Margaret je svojom zdravom rukom svirala pratnju. Njihovo je sviranje oduševilo televizijske gledatelje, slušatelje po crkvama i školama, u centrima za rehabilitaciju i staračkim domovima. A njih dvije dijelile su mnogo više od same glasovirske klupice. Počelo je Chopinom, Bachom i Beethovenom, a onda su otkrile da imaju više zajedničkog nego što su mogle pomisliti. Obadvije su prabake i udovice, obadvije su izgubile sina, obadvije su još mogle mnogo toga dati, ali ne jedna bez druge. Dijeleći s Maragret glasovirsku klupicu, Ruth je čula kako kaže “Glazba mi je bila oduzeta, ali Bog mi je dao Ruth.” Očito je Margaretino uvjerenje prešlo i na Ruth, a za proteklih pet godina otkako sviraju zajedno, danas Ruth kaže “Sastavila nas je Božja providnost.”
I to je priča o Margaret i Ruth, koje same sebe nazivaju Ebanovinom i Slonovačom.

Svi smo mi anđeli s jednim krilom. Možemo letjeti samo ako jedni druge zagrlimo!
Margaret Patrick