Arhiva kategorije: Priče

Poznavati Krista

Razgovor između tek nedavno Kristu obraćenog čovjeka i njegova prijatelja nevjernika:
»Ti si se, dakle, obratio Krstu?«
»Da«.
»Znači da o njemu moraš i dosta toga znati. Reci mi: u kojoj je zemlji rođen?«
»Ne znam.«
»Koliko je star bio kad je umro?«
»Ne znam niti to!«
»Koliko je propovijedi održao?«
»Ni to mi nije poznato!«
»Ti doista malo znaš, a tvrdiš da si se obratio Kristu!«
»Imaš pravo. I stidim se što tako malo znam o Kristu. Ali ovo ipak znam: Još prije tri godine bio sam pijanac. Bio sam i u dugovima. Moja je obitelj bila pred slomom. Moja žena i djeca svaku su večer strahovali od mojeg dolaska kući. Ali – prestao sam piti. Nemam više dugova. Sretna smo obitelj. Žena i djeca neprestano me svaku večer očekuju. To je Krist učinio za mene. Toliko znam o Kristu!«

Istinski znati znači promijeniti se tim znanjem!
Što mi znamo o Isusu Kristu?
(A. de Mello, OŽ 1/1986, 84)

Žena u čovjekovu životu

Bolnica za gubavce. U najbolnijem, najtežem smislu riječi… U njoj su ljudi koji se ničim ne bave, s kojima se nitko ne bavi i koji se neprestano vrte u krugu po dvorištu kao u kavezu…
Osamljeni ljudi. I još više: napušteni. Ljudi za koje je već sve postalo šutnja i noć.
Ipak je jedan među njima – jedan jedini – sačuvao sjaj u očima. On se znade nasmijati, kad mu se nešto ponudi, kaže hvala…
Jedan među njima ostao je čovjek – jedan jedini.
Redovnica je htjela doznati uzrok ovog čuda. Htjela je znati što ga održava na životu. I stala je paziti na njega. Vidjela je kako se svakog jutra iznad visokog, tvrdog zida pojavljuje jedno lice. Krajičak ženskog lica, majušno kao šaka, koje se smiješilo…
Čovjek je stajao tamo čekajući da dobije taj smiješak, kruh svoje jakosti i nade. On se također nasmiješio i lice je nestalo. Tada je stao čekati do idućeg dana…
»To je moja žena« – rekao je jednostavno, kad ih je misionarka zatekla. Na čas je zašutio, zatim nastavio: »Prije nego sam došao ovamo, ona me je kriomice liječila svime što je mogla pronaći. Vrač joj je dao neku mast. Njome mi je svakog dana mazala cijelo lice… osim malog komadića. Toliko da na njega stavi svoje usne…. Ali ništa nije pomoglo. Došli su po mene i doveli me ovamo. No, ona je pošla za mnom… I sada mi svakog dana svojim dolaskom govori da sam još živ.«

(usp. Gospino ognjište, 8 (1968), 115)

Crni kralj

Kao što vam je poznato, trojica su mudraca došla s raznih strana svijeta. Dvojica su bila bijelci, a jedan crnac.
Sva trojica su slijedila zvijezdu koja ih je vodila. No jedne se noći zvijezda izgubila.
Uzalud su pretraživali nebo: sjajna zvijezda koja ih je noćima vodila, jednostavno je nestala.
Dvojica bijelih kraljeva bijahu mudri matematičari, uglednici iz Mezopotamije. Oni su odmah stali svojim štapovima crtati krugove i crte u pijesku, zatim počeše izračunavati dijagonale i čudne, sve složenije odnose. Na crnoga kralja nisu uopće obraćali pozornost.
Bijaše i on mudrac, ali po njihovu mišljenju nije slijedio znanstvena dostignuća.
Crni je kralj iskoristio nenadanu stanku da priđe umornim i ožednjelim devama. »Moramo se brinuti i za te jadne životinje«, pomisli.
Uzeo je posude i pošao u potragu za seoskim zdencima. Kad se vratio, stavio je vjedro pred prvu devu. Dok ga je držao, u vodi ugleda odraz nebeske zvijezde. Plesala je u vodi vjedra iz kojega je deva pohlepno pila. Tako su trojica mudraca ponovno pronašla put prema Betlehemu.

Bruno Ferrero

Legenda o božićnoj zvijezdi

U Meksiku, glavnom gradu istoimene zemlje u dalekoj Americi, Božić je velika prilika za slavlje. Svi koriste zgodu da pokažu novu odjeću, da prirede birana jela i pića, da razmijene skupe i vrijedne darove. Uostalom to se čini posvuda u kršćanskom svijetu.

No, i u Mesiku je bilo ljudi koji si ni na tako veliki blagdan nisu mogli priuštiti slavlje.

Jedna od takvih sirotica bila je Ines. Bijaše to mala, dražesna Indijanka, djevojčica velikih crnih očiju i tamna lica. Ona je na Badnji dan hodala tržnicom i očima gutala raznovrsnu robu izloženu po tezgama: bijaše tu slatkiša, pečene puretine i krumpira koji su mirisali nadaleko.

Ali sve je to bilo nedostupno ubogoj Ines, čije bogatstvo bijaše jedino smiješak. Njime je nastojala pridobiti prodavače, koji su je voljeli i uvijek bi joj nešto podarili.

Majka joj je sašila platnenu torbu koju je nosila sprijeda i u kojoj je obično završavalo sve što bi dobila. Ines ju je svakoga dana pomno pregledavala da se ne bi izgubilo nešto od onoga što je skupila. Sve što bi se našlo u torbi, bilo je dragocjeno: kruh i poneki kolačić za mladu braću i sestrice kao i za bolesnu mamu kojima je to podvečer donosila.

Ines je imala oštro oko, te je i među odbačenim stvarima prepoznavala nešto još upotrebljivo što bi njezina spretna ruka odmah odvojila, oprala i uredno pospremila.

Te Badnje večeri torba bijaše punija nego obično, pa su i njezina braća i sestre mogli slaviti. Ali Ines nije baš bila sretna. Potajno ju je mučila mala i ustrajna tuga.

U gradu Meksiku vladao je lijep običaj: u Badnjoj su noći u župnu crkvu sva djeca donosila Djetetu Isusu cvjetić na dar. Bila je to neka vrst natjecanja čiji će cvijet biti ljepši.

Ines je također željela donijeti Isusu cvijet. Često je zamišljala kako baš ona, siromašna Indijanka, daruje božanskom djetetu najljepši cvijet. Ali kako bi ona, koja je toliko radila da pronađe malo kruha i voća, mogla doći do cvijeta? Na balkonima bogatih gospođa viđala je krasnih cvjetova, neki su virili i iza teških željeznih ograda. Dolazila je u napast da ubere najljepši, no odmah bi se sjetila da se Isusu ne smije darovati ukradeno.

Ines je sa zadovoljstvom mislila o dobrim stvarima koje je nosila svojima i o tome kako će je radosno dočekati. No te se večeri nije žurila kući. Lutala je pomalo nemirna i u želji da pronađe najljepši cvijet, koji je toga časa bio samo u njezinoj mašti. Krivudava staza do onoga dijela grada u kojemu je stanovala vodila je kroz prastare razvaline. Nekad je običavala u pukotinama naći kakav zeleni list ili bojažljivi cvjetić, pa je i te večeri pomislila da bi možda mogla naići na kakav poseban cvijet koji bi mogla odnijeti Isusu.

Uvukla se pažljivo među stijene.

Razgledala je uokolo, pretraživala pomno iza ruševina. No ništa nije našla, nije vidjela ni jednog jedinog cvjetića.

Bijaše se već spustila noć. Braća i sestre su je čekali s nestrpljenjem, a majka već postala zabrinuta što je nema.

Ines je još jednom pogledala uokolo i u polumračnom kutu spazila busen biljke sa sjajnim zelenim listovima tako raspoređenim da su izgledali poput cvijeta. Sagnula se i ubrala nekoliko grančica. Skupila ih je u stručak, osjećajući da još nešto nedostaje. Onda se ipak dosjetila, skinula je ukrasnu vrpcu kojom joj je bila vezana kosa i dodala zelenim grančicama mašnu. Snopić je sasvim lijepo izgledao.

»Djetetu Isusu će se svidjeti moj zeleni darak«, pomisli, »tim više što sam ga povezala svojom najdražom vrpcom!«

Pala je noć i Ines se brzim korakom uputi kući. Prolazeći pored crkve, vidje da su ulazna vrata još otvorena.

»Nije valjda netko u crkvi u ovo vrijeme?«, pomisli. Znala je da su tada svi na večeri. Vjerojatno će djeca kasnije donositi Isusu cvijeće.

Ušulja se potajno u crkvu bosih nogu i s prljavom torbom punom voća i zelenja. Prolazila je od stupa do stupa kao sjena i prišla osvijetljenomu kutu gdje je na jastučiću bio položen oveći kipić Djeteta Isusa.

Ines pogleda svoj zeleni snopić, a u očima joj se pojaviše suze. Obratila se Isusu riječima: »Evo ti sada moje cvijeće. Znaš, ne mogu doći s drugom djecom. Bilo bi me odviše stid. Nadam se da će ti se i ovakav dar svidjeti.«

»Ah!«, začuje odjednom uzdah zadovoljstva iza sebe. Okrene se i ugleda ljude kako se okupljaju. Svi su promatrali njezin zeleni stručak i divili mu se.

»Gle lijepih cvjetova… Gdje si ih ubrala… Nikad nisam vidio tako lijepih cvjetova…« Ines spusti pogled na svoj dar, te se i sama iznenadi. Zelene grančice pretvorile su se u stručak jarkocrvenih cvjetova, a u sredini bijaše zlatno srce. Djevojčica je plaho položila dragocjeni dar do Djetetovih nogu i otrčala kući. Bila je toliko sretna da joj se činilo kako ne dotiče zemlju. Bila je sigurna da se Isusu svidio njezin jednostavni dar od zelenih grančica koji je postao najljepši cvijet u Meksiku: božićna zvijezda.

I danas se širom svijeta uzgajaju crvene zvijezde sa zlatnim srcem. One podsjećaju na čudesnu vjeru jedne siromašne Indijanke.

Bruno Ferrero

Bog nikada nije u krivu

Kralj koji nije vjerovao u Božju dobrotu, imao je roba koji bi u svim okolnostima uvijek rekao: ”Moj kralju, nemojte biti obeshrabreni, jer sve što Bog čini je savršeno. On ne čini pogreške!”
Jednog dana je otišao u lov i na putu je divlja životinja napala kralja. Njegov rob je uspio ubiti životinju, ali nije uspio sačuvati svoje veličanstvo da ne izgubi prst.
Ljut i bez imalo iskazivanja zahvalnosti što je spašen, plemić upita: ”Je li Bog dobar? Ako je dobar, ja ne bih bio napadnut i ne bi izgubio prst.”
Rob mu odgovori: ”Moj kralju, unatoč svemu, ja vam samo mogu reći da je Bog dobar, i On zna zašto se to dogodilo. Što Bog čini je savršeno. On nikada nije u krivu!”
Bijesan zbog odgovora, kralj je naredio uhićenje svog roba.
Kasnije, kralj je otišao u lov, ali taj put sam. Uhvatili su ga divljaci koji su obavljali žrtvovanja ljudi.
Na žrtveniku i spremni da žrtvuju plemića, divljaci su otkrili da njihova žrtva nema jednog prsta. U skladu s njihovim običajima, samo cijela osoba sa svim svojim dijelovima može biti ponuđena bogovima. Kralj bez prsta se smatrao lošom žrtvom za njihove bogove. Stoga su oslobodili kralja.
Nakon povratka u palaču, kralj je naredio da se oslobodi rob. Primio je radosno roba.
Upitao je roba, Bog je uistinu bio dobar prema meni! Gotovo su me ubili divlji ljudi, ali zbog sreće zbog jednog prsta, bio sam oslobođen. Ali imam jedno pitanje: ako je Bog tako dobar, zašto je dopustio meni da tebe stavim u zatvor?
Rob je odgovorio: Moj kralju, da sam ja išao s tobom u lov, mene bi žrtvovali jer ja nisam bez jednog prsta. Zapamti da sve što Bog čini je savršeno. On nikada nije u krivu. On je tebi dao da me staviš u zatvor kako ja ne bih išao s tobom u lov.

Stvorio sam te

Neki mudrac počeo je sumnjati u Božju dobrotu. Na to ga je navelo promatranje tolikih nevolja na svijetu.
Jednom zgodom ugledao je neku djevojčicu kako u poderanoj haljinici dršće na ulici od studeni. Kad je ugledao to siromašno stvorenje kako trpi, u svom srcu reče: »O Bože, kako možeš takvo nešto dopustiti? Zar ne možeš za tu siroticu nešto učiniti?«
Odmah je dobio odgovor na svoje pitanje: »Mogu! Stvorio sam tebe!«

(Nije li to pouka svakome od nas? Bog računa na nas da ćemo mi, koji smo primili više, pomoći onima koji su primili manje)

 

Dvije grešnice

Dođoše dvije žene radi pouke starom monahu. Jedna je smatrala sebe za veliku grešnicu, dok druga, jer je cijeli život proživjela po zakonu, nije sebi predbacivala nikakav osobit grijeh i bijaše zadovoljna sa sobom. Stari monah ispita obadvije žene o njihovu životu. Prva mu je kroz suze priznala jedan svoj veliki grijeh. Smatrala ga je tako velikim da nije očekivala da će joj uopće biti oprošten. A druga reče da ne zna bilo kakve svoje veće osobne grijehe. Stari monah progovori prvoj:
»Hajde, sluškinjo Božja, pa mi nađi veliki kamen, tako veliki da ga jedva možeš podići, pa ga donesi…! A ti – reče onoj koja nije znala za nikakve svoje velike grijehe – donesi mi također kamenja, koliko god više možeš, ali donesi mi samo sitno kamenje.«
Žene odoše i izvršiše naredbu starog monaha. Jedna je donijela veliki kamen, a druga punu torbu sitnog kamenja. Stari monah pogleda kamenje pa će: »A sad ćete učiniti ovo: odnesite nazad kamenje i stavite ga na ista ona mjesta odakle ste ga i uzele. Kada ga ostavite, dođite opet k meni!«
I žene opet odoše izvršiti starčevu naredbu. Prva je lako našla mjesto s kojega je uzela kamen. Ostavila ga je onako kako je i prije stajao. Ali druga se nije mogla sjetiti svih mjesta s kojih je svaki pojedini kamen uzela, pa se tako, ne izvršivši naredbu vratila s istom torbom kamenja.
Dakle, eto – progovori im starac – tako isto je i sa grijesima. Ti si, bako, ostavila velik i težak kamen na staro mjesto jer ti nije bilo teško zapamtiti odakle si ga uzela. Ti si se sjećala svoga grijeha, trpjela si zbog njega prijekore i ljudske i svoje savjesti, smirivala si se i polako se oslobađala od posljedica svoga velikoga grijeha… A ti – okrene se starac ženi koja je vratila sitno kamenje – nisi mogla staviti kamenje na staro mjesto jer nisi zapamtila s kojega si mjesta uzela svaki pojedini kamen. Tako je i sa grijesima. Praveći sitne grijehe, nisi ih se više sjećala, nisi se kajala zbog njih, navikla si da živiš u grijesima i osuđujući tuđe grijehe sve dublje si tonula u svoje vlastite. Znaj da smo svi mi grešnici i da ćemo svi stradati ako se ne budemo kajali.

Tolstoj