Arhiva kategorije: Priče

Zločesta mama

Imam »najzločestiju mamu« na svijetu!!!

Dok druga djeca jedu slatkiše za doručak, ja moram jesti pahuljice, jaja ili dvopek. Dok drugi jedu kolače za večeru i piju coca-colu, ja moram pojesti sendvič. A znajte da mi ni ručak nije kao njihov.

Ali barem ne patim sama. Moja sestra i dva brata imaju istu zločestu mamu.

Moja je mama uvijek htjela znati gdje sam. Čovjek bi pomislio da sam s uličnom bandom. Morala je znati tko su mi prijatelji i gdje idem. Uporno je tražila da se vratimo za sat vremena ako smo tako rekli – ili ranije, a ne za sat vremena i jednu minutu. Skoro se stidim priznati, ali kaznila bi nas kada je ne bi poslušali. Ne jedanput, nego svaki put kad nismo slušali i kad smo činili kako nas je volja. Sada vidite koliko je zločesta bila naša mama.

Morali smo nositi čistu odjeću i kupati se. Druga su djeca uvijek nosila istu odjeću danima. Jako smo se svađali jer nam je sama šivala odjeću kako bismo uštedjeli novac.

Zašto, zašto smo imali majku zbog koje smo se osjećali drukčijim od ostale djece?

Ali najgore tek dolazi. Morali smo biti u krevetu u devet svake večeri i ustati u 8 slijedećeg jutra. Nismo mogli spavati do podneva kao druga djeca. I dok su oni spavali, moja je majka uvela zakon o radu. Tako smo morali raditi po kući. Morali smo prati suđe, spremati krevete, kuhati i raditi druge strašne stvari.

Uvijek smo morali govoriti istinu, istinu i ništa drugo osim istine, čak i po cijenu vlastitog života – a skoro je tako i bilo.

Kad smo postali tinejdžeri, postala je mudrija, a naš život još nesretniji. Nije bilo trubljenja autima ispred kućnih vrata. Morali smo svoje dečke i djevojke pozvati u kuću prije no što smo s njima izlazili van. Da ih mama upozna! I uvijek bi provjeravala jesmo li tamo gdje smo rekli da ćemo biti. Nikad nisam imala prilike pobjeći u Meksiko. I dok su moje prijateljice imale dečke u zreloj dobi od 12 i 13, ja nisam smjela izlaziti do 16. Odnosno do 15, ako sam izlazila u školu. A to je možda bilo dva puta godišnje.

Tijekom godina, stvari se nisu ni malo popravile. Nismo mogli poput naših prijatelja ležati bolesni u krevetu i tako izbjegavati školu. Morali smo imati dobre ocjene. Dok se u knjižicama naših prijatelja šarenilo od crnih i crvenih ocjena, mi smo morali imati samo crne. One crvene, kojima su nastavnici upisivali jedinice, nisu dolazile u obzir.

Tako smo jedan po jedan maturirali. S mamom iza leđa koja nam je neprestano pričala, ponavljala, inzistirala, kažnjavala i zahtijevala poštenje, nitko od nas nije mogao, a da ne završi srednju školu.

Moja mama je stvarno bila katastrofa. Od nas četvero, dvoje nas je završilo fakultet. Nitko od nas nikada nije bio uhapšen, ili rastavljen. Nitko se čak nikada nije potukao sa svojim supružnikom. Moja su oba brata služila na vrijeme vojsku…

I koga da sada krivimo za ono što smo postali? U pravu ste, našu mamu ! Pogledajte što smo sve propustili! Nikada nismo pili, krali, uništavali stvari, niti činili išta uzbudljivo poput naših prijatelja! Sve čemu nas je učila bilo je da odrastemo u vjeri u Boga, i da postanemo čovječni i ispravni ljudi.

A sada i ja odgajam tako svoje troje djece… I razumijem ih kad misle da sam malo zločesta. No, time se i ponosim…

Jer, vidite, ja se zahvaljujem Bogu što mi je dao »najzločestiju mamu« na svijetu.

Bobie Pingaro

Priča o drugom

Dvojica su odlučila poći. Ponijeli su sa sobom svoje svjetiljke i krenuli na put za koji su znali da će biti dug kao i sav život.
Nakon nešto puta reče prvi: »Mnogo je još puta pred nama. Tko zna hoćemo li ikada dospjeti do njegova kraja? Odlučio sam, prije no što bude prekasno, vratit ću se.«
Drugi mu odgovori: »Zašto odustaješ? Tek si krenuo. Ako se vratiš, izgubit ćeš sve što je pred nama. A, osim toga, kome ćeš se vratiti? Ondje nema više nikoga i nitko te ne čeka.«
Reče prvi: »Zar da čitav život idem? Ne, ja ću se radije vratiti i živjeti u miru. Ovdje sam gladan, a tamo me čeka obilje hrane. Dočekat ću starost i umrijeti kao što umiru gotovo svi, u noći, dok budem spavao, a da i osjetiti neću.«
Drugi mu reče: »Ja ću nastaviti sam. Možda i neću prevaliti sav put, no, učinit ću sve da dođem što bliže i da svoju svjetiljku odnesem što dalje. To što budem išao, davat će smisao mojem životu. Na kraju puta pouzdano netko čeka i vjerujem da me treba. Ako mu ništa drugo nemam dati, mogu makar čitava života ići k njemu. Bit će toplije umrijeti u njegovoj blizini, a i moja će mu blizina, možda, moći dati topline.«
I pođoše svaki na svoju stranu.
Nakon mnogo vremena i mnogo puta drugi zastade umoran. Dok se opirao o štap, svojim je slabim očima gledao uz i niz put kojim je išao. Reče: »Star sam i malo je dana preda mnom. A toliko puta koliko sam prošao, još je preda mnom. Ne. Neću dospjeti. Daleko sam i odande odakle idem i odande kamo idem. Umrijet ću a da nisam učinio ništa. Niti će mi biti toplo, niti sam dao topline.«
Jedan glas, koji mu progovori iz blizine, učini da protrne. Glas reče: »Nisi daleko. Stigao si. Onog dana kad si krenuo k meni, krenuo sam k tebi. Tražio si me, a i ja sam tebe tražio. I sada, kad smo se susreli, zauvijek ćemo biti zajedno. I jer si osjetio što znači putovati, jer si osjetio život, saznat ćeš da smrt nije istina.«

Stjepan Lice

Smisao života

Jednom, dok sam bio dječak, vidio sam na pločniku razbijeno zrcalo. Uzeo sam veći dio i evo ga ovdje! Počeo sam se igrati njime i zadivio se kako mogu na razne strane odašiljati svjetlo koje se zrcalilo na ogledalu. Obasjavao sam tako dijelove koje sunce nikada ne osvjetljava. Spremio sam to ogledalce i shvatio kako ono nije samo predmet djetinje igre, već slika onoga što mogu učiniti u životu. I ja sam komadić velikog zrcala. S onim dijelom koji mi je na raspolaganju, mogu odražavati svjetlo: istinu, razumijevanje, dobrotu, nježnost, i to u najzabačenije dijelove ljudskog srca te tako ponešto mijenjati ljude. Možda će drugi zapaziti svjetlo i slično postupati. U tome je za mene smisao života…

 Lj. Maračić, Priče o pahuljici

Kraljev savjetnik

Bio jednom jedan kralj, dobar i pravedan. Često je preodjeven obilazio svoje kraljevstvo da vidi kako živi njegov narod. Dođe jedne večeri do neke siromašne kolibe, pogleda kroz prozor i ugleda unutra nekog židova kako izriče blagoslov. Na stolu je bila skromna večera. Pokuca i zamoli za prijem. „Dobro došao“, reče židov, „sjedni kraj mene, gdje ima za jednoga, bit će i za dvojicu“. Dok su jeli, upita gost: „Od čega ti živiš?“ „Ja sam postolar, svako jutro sa svojim alatom krenem gradom i ljudi mi donose svoju poderanu obuću“. „A što, ako sutra ne bude posla?“, upita kralj. „Sutra?“, začuđeno će postolar. „Sutra je sutra, novi dan. Neka je blagoslovljen Bog svaki dan!“ Kad je sutradan postolar stigao u grad, ugleda velike natpise: „Kraljeva naredba: Ovaj je tjedan zabranjeno popravljanje obuće!“„Svašta!“, pomisli postolar, „što sve kraljevima ne padne na pamet! No, dobro, ljudima ću u kuće nositi vodu.“ I zaradio je dovoljno za večeru.

I opet dođe preodjeveni kralj i reče postolaru: „Zabrinuo sam se za te kad sam vidio one natpise i pitao se kako ćeš danas zaslužiti svoj kruh“. Postolar mu ispriča što je toga dana radio. „A što, ako sutra ne bude posla?“ „Sutra?“, reče postolar. „Ah, sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“. Sljedećeg jutra vojnici su stajali unaokolo vičući: „Kraljeva zapovijed: Ovaj se tjedan ne smije nositi voda niti popravljati obuća!“ Postolar odluči poći u šumu, sjeći drva i prodavati ih. Zaradi tako večeru za dvije osobe. Eto opet na večer nepoznatog gosta. Dok su jeli, upita: „A što, ako sutra ne bude posla?“ „Sutra?“, pogleda ga postolar. „Sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Kad je postolar sutradan krenuo u šumu, zaustaviše ga vojnici: „Svi koji idu u sječu drva, moraju ovaj tjedan čuvati stražu u kraljevoj palači“. Oduzeše mu sjekiru i dadoše mu mač. Stražario je besplatno cijeli dan. Idući kući razmišljao je kako će pogostiti svoga gosta. Zamoli seoskog trgovaca za pomoć. Za uzvrat, u polog je morao ostaviti mač. Za svaki slučaj, istesao je sebi mač od drveta i djenuo ga u korice. Navečer dođe nepoznati gost i začudi se spremljenoj večeri: „Otkud to? Vidio sam da si cijeli dan stražario i nisi ništa zaradio“. Postolar mu sve ispriča i smiješeći se pokaza mu drveni mač. Gost upita: „Ali što, ako ti sutra narede da pokažeš mač?“ „Sutra?“, reče postolar. „Sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“. Tek što je sljedećeg jutra postolar stigao pred kraljevsku palaču, pristupi mu narednik: „Ej, ti, dođi ovamo! Pred zatvorskim zidom je ubojica kojeg danas treba pogubiti. Kralj je zapovjedio da mu ti odsiječeš glavu!“ Užas obuze postolara: „Ne mogu i ne smijem ubiti čovjeka.“ Narednik nije popuštao. Mnoštvo se znatiželjnika okupilo. Postolar priđe osuđenome, pogleda mu u oči i uvjeri se da on nije ubojica. Tiho se pomoli da Bog obojicu spasi iz nevolje. A onda, prije nego je izvukao svoj mač iz korica, povika iz svega glasa: „Bože, Gospodaru neba i zemlje, života i smrti! Ako je ovaj čovjek ubojica, neka mu moj mač odrubi glavu. A ako je nedužan, učini da moj mač, čelični, postane drven!“

Nastade velika tišina. Kad je postolar u vis isukao mač, svi su mogli vidjeti: mač je drven. Mnoštvo je klicalo u oduševljenju. A kralj iziđe iz palače, priđe postolaru i otkrije mu se. Zagrli ga i reče mu: „Od danas, ti si moj glavni savjetnik!“

Dubina

Reče učitelj poslovnom čovjeku: “Kao što riba ugiba na suhoj zemlji, tako ugibaš i ti kad se zaplićeš u svijet. Riba se mora vratiti u vodu ‑ ti se moraš vratiti samoći.”
Poslovni je čovjek ostao bez daha. “Moram li se odreći svog posla i otići u samostan?”
“Ne, ne. Nastavi svoj posao i uđi u svoje srce.”

Stolica

U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe u njezin dom kako bi se na trenutak pomolio s njezinim jako bolesnim ocem.
Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži glave uzdignute na dva jastuka.
Pokraj kreveta nalazila se stolica. Svećenik pomisli da je tu postavljena zbog njegovog posjeta.
Pretpostavljam da ste me očekivali – reče mu.
– Ne, tko ste vi? – upita ga bolesnik.
– Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomoli s vama. Kad sam ušao primijetio sam praznu stolicu pokraj vašega kreveta i pomislio sam da je tu postavljena za mene.
– Ah, stolica – reče muškarac. Zatim nastavi:
– Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata?
Svećenik, iznenađen, zatvori vrata.
Bolesnik mu reče:
Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti.
Dolazeći u crkvu uvijek bih slušao kako mi se govori o potrebi molitve, kako valja moliti i o blagodatima koje sa sobom donosi molitva…
… međutim, sve su mi te riječi, ni sam ne znam zašto, ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho.
Jednom riječju, nisam znao kako moliti.
Onda sam napokon jednoga dana sasvim prestao moliti.
Tako sam nastavio sve do pred oko četiri godine. Jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče:
– Josipe, moliti zapravo znači razgovarati s Isusom. Predlažem ti da učiniš sljedeće:
Sjedni na stolicu i postavi drugu praznu stolicu pred sebe, zatim s vjerom pogledaj Isusa koji sjedi pred tobom.
Nije to nikakva glupost, jer nam je On sam rekao:
“Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”
Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sada činiš sa mnom.
– Pokušao sam jedanput, zatim drugi put i toliko mi se dopalo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan.
Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi… inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.
Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut. Zatim objasni Josipu kako je ono što čini jako dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane činiti.
Zatim se pomolio s njim, blagoslovio ga i vratio se u crkvu.
Dva dana kasnije nazvala ga je Josipova kći kako bi mu saopćila da je njezin otac umro.
Svećenik je upita:
– Je li umro smireno?
– Da. Kad ste izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne.
– Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu.
Rekao mi je da me puno voli i poljubio me. Izašla sam u kupovinu, a kad sam se nakon sat vremena vratila pronašla sam ga mrtva.
Ima tu međutim nešto čudnoga. Izgleda da se malo prije nego je umro digao i približio stolici koja je bila kraj kreveta. Vrativši se, našla sam ga glave naslonjene na stolicu.
Što vi mislite o tome?
Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori:
– O, kad bi bar svi mi mogli tako umrijeti!

Guillermo Hernández

Mitovi

Učitelj je naučavao služeći se usporedbama i pričama koje su njegovi učenici slušali sa zadovoljstvom – a poneki put su bili frustrirani, jer su čeznuli za nečim dubljim.
Učitelj time nije bio dirnut. Na sve njihove prigovore odgovarao bi:  “Morate još shvatiti, dragi moji, da je priča najmanja udaljenost između ljudskog bića i istine.”
Drugi put bi rekao: “Nemojte prezirati priče. Izgubljen zlatnik čovjek nađe sa svijećom koju je kupio za nekoliko novčića; najdublju istinu čovjek pronađe pomoću jednostavne priče.”