Arhiva kategorije: Poezija

Hoću li i ja u raj?

Hoću li i ja u raj?
Htio bih, al` sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
a ja nisko stojim.

Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je dosta za me:
Stisnut ću tamo se suhi ko prutić,
usko je moje rame.

Nikome neću praviti sjene,
Bez bude bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
ako ti je milo.

Ako to nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti da bar na vratima kuće
Čekam kog tvoga znanca

Pa  da ga molim da za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već poradi reda.

Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al` ništa za to –
Srce je tvoje veće.

Bonaventura Ćuk

 

Biti mi daj!

Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

I sebi sam tako izgledam:
da jesam
i kao da nisam.
I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam,
Jer – jao! – ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a on će mi reći da nisam
A tada –
bolje bi bilo
da nije me bilo.
A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!
Jer –
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.
O Ti koji jesi
i nikad nisi!
O daj mi, Dobri,
biti mi daj!
Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam – u Tebi!
O ti koji jesi:
Biti mi daj!

Bonaventura Duda

Put križa

Čekaju te postaje.

Pronađi drvo,
hrastove grede
ili kvrgavi jasen
ili suhu jelovinu;
pronađi tesara;
prijatelj kovač
neka iskuje čavle.

Pod krunom
kojom te krune
budi kralj;

neka tvojom krvlju
procvjeta trn.

Čekaju te postaje

Tko će ti ponijeti križ?
Tko pružiti rubac?

Valja nositi drvo,
valja kušati žuč:

Pod krunom
ti si kralj.

Krešimir Šego

Uljuljana u tišinu noći…

Uljuljana u tišinu noći.
Otkucaji sata vode me u san.
Božja blizina smiruje,
a pospanost vlastitih misli
tjera da lebdim prostranstvima
gdje ne postoje strahovi, nemiri i tuga.
Vrijeme se rasipa,
ali nije mi važno.
Dobila sam bogatstvo vječnosti
da i nakon sna nastavim sanjati.

Marija Mišić

Ostaješ onaj koji ljubi

Ostaješ onaj koji ljubi
i beskrajno Te razapinjem.
Čavli vojnika u mojim su šakama,
moje su ruke donosile križ,
i još ga nose.
A samo sam nevino dijete,
slučajni prolaznik.
Veronika sam
i prokleti sudac.
Svaki sam gubavac nastanjen u plaču
malenosti pred Tobom.
Samo sam grešnik
što obrće pogled, okrenut u žurbi,
dok se pretvaram u stup soli.
I dok Te beskrajno razapinjem,
Ti ostaješ onaj koji ljubi.

Marija Mišić

Kuda bih vodio Isusa

Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te, da ti
jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom, koji svu noć kuje
oštre čavle u teški potplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku, koji šešire pravi,
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada
bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela,
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat ne ćeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.

Nikola Šop

Uskrs

U ovo vrijeme žurbe i strepnje,
Uskrs ko zvijezda na nebu sije,
uskrsli Gospodin zaboravio nas nije
i čuva nas od svake prijetnje.

Tek srce svoje otvorimo njemu,
u dušama čistih, tu će On biti,
ko zvijezda će sjati, neće se kriti.
Ne bojte se, čuvat će nas u svemu.

Uskrsnu Gospodin, uskrsnu doista,
radujmo se jer On je s nama.
S nama je svjetlo i nestala je tama,
tu strepnji i sumnji nema mjesta.

On put pokaza, istinu i život nam dade
vjerujemo u to i puni smo nade.