Arhiva kategorije: Poezija

Božić

Posipal bi snegom
vse pute
i spunil z veseljem
vse kute,
da smeh i popevka zvoni,
da brigah i tugah
ni,
da suza već oko ne muti
da vsaki v srcu
oćuti:
Božić je došel nam vesel,
vsakomu sreće
v sela i grade
meni takaj.

Dragutin Domjanić

Dobrota Badnjaka

Na Badnjak su duše rasvijetljeni oltari.
U kuće ulazi anđela duh.
Mirtom i tamjanom mirišu stvari
Čovjek je čovjeku dobar ko kruh.

Zvijezde raspletu srebrne kose.
Zadrhće zemlja od svetačkog sjaja.
Na ponoćku ljudi u srce nose
Bijele ruže iz vrtova raja.

I svi u znaku radosti velike
Muziku neba pjevanjem prate,
Upirući poglede u tajanstvene vidike,
Gdje malog se Isusa kose zlate.

Smiluj se svijetu, o drago dijete!
Duša je tvoja besmrtna sila.
Smiluj se, smiluj, ruke ti svete
Nek posvete mir iz majčina krila.

Vlado Vlaisavljević

Molitva iz Oaze (1)

Kad dođem na kraju dana,
razvedri me svojom pjesmom.
Pred tvoju ću sliku pobožno stati
i slušati zvuke s neba.
Pružit ću ruke u visine,
a ti mi podari stihove svete.
Daruj mi riječi, riječi života
koje su jače od svijeta
i koje donose mir.
Moji će koraci tvojim stopama ići
moja će duša biti tamo
gdje živi Duh tvoj.

p. Niko Bilić, SJ

Vukovar

Noći što bolno dišu
i u mislima traže posljednje zrno nade
koje im nebeski glas dade.

Otvori oči, pogledaj strahotu
što učiniše sebi na sramotu.

Srušiše krovove, zidove
uništiše sve što nam nešto znači,
Uzeše kao da je njihovo,
ali ne znadoše da smo jači.

Ne znadoše da nosimo u sebi ljubav
kojom ljubimo naše blago
i bez obzira što im  nije drago
borimo se kao braća
s nadom u srcu da će shvatiti jednog dana:
„Svako zlo se zlome vraća.“

Mihaela Šarec

Zovi me imenom

Kad lišće se trešnje zacrveni
zovi me imenom

Kad loza otpusti u miru list
zovi me imenom

Kad list istka stazi sag od duge
zovi me imenom

Kad sumrak prisvoje djeca i zvon
zovi me imenom

Kad stazom po lišću povlačim hod
zovem te imenom

Kad mladi snijeg raznosim stopom
zovem te imenom

Kad sok vrije pod korom i kožom
zovem te imenom

Kad mi more oplakuje pore
zovem te imenom

Ivan Golub

Smrt

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj
Jer smrti zapravo i nema
l nema kraja
Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda

Mak Dizdar

Dažd

Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada

Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada

Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave

Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave

Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose

Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose

Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati

Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem

Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada

Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajući kako dažd pravedni pada
pada pada

Mak Dizdar