Arhiva kategorije: Biblijska razmišljanja

Vazam

Slavi se Vazam. Uskrsnuće Kristovo! Usred crkve koja je u mraku svećenik donosi veliku upaljenu svijeću i proglašava pjevnim glasom: »Svjetlo Kristovo!« Usred našega svijeta, zamračena ubijanjem, nepravdom i prijezirom, sjaji svjetlo Isusa Krista, Božjega Sina. U temeljima kršćanske vjere stoji ovo vazmeno otajstvo: Isus, vječni Sin Očev, prima na sebe križ, prolazi kroz muku i smrt da bi se tako do kraja sjedinio s nama. Do kraja je ostvario utjelovljenje koje je započeo u blaženomu krilu Djevice Marije. Kao što se čovjek jednom iz majčine utrobe rađa i dolazi na ovaj svijet, tako je Bogočovjek Isus iz groba ustao na novi život. Zato u našim ušima i u našim srcima zvoni veseo usklik žive Crkve: »Aleluja! Aleluja!«

Uskrsnuće je Isusovo neočekivano, iznenađuje i one najbliže koji otpočetka bijahu s njime. Više puta svojim je učenicima govorio da će ustati od mrtvih, ali oni nisu razumjeli i bojali su se pitati ga (Mk 9,32). Kada se susrećem s tajnom živoga Boga, u meni se s pravom mogu pojavljivati i najdublja pitanja. I samo on može do kraja odgovoriti na njih. Na ovomu me svijetu može zaraziti ona dubinska zbunjenost koja je obuzela i Isusove učenike. Kada je Gospodin već uskrsnuo, kada su već pronašli prazan grob, drže se obične računice koja glasi: ako nije u grobu, sigurno je netko ukrao njegovo tijelo. »Uzeše Gospodina i ne znamo kamo ga staviše« (Iv 20,2). To je prva, normalna misao u njihovoj pameti. Iako je Gospodin opet među živima, oni su još uvijek u strahu. Bit će potrebno još nešto, bit će potreban susret uživo da bi se usudili pogledati istini u oči.

Vazam je dan kada Isus čini nešto vrlo važno. On, koji je bio dao odlučujući nalog Petru da učvrsti braću svoju (Lk 22,32), na uskrsni dan ponajprije sam čini ono što je naložio apostolu: utvrđuje vjeru svojih izabranih. Isus je pokazivao svoju živu prisutnost: Mariji Magdaleni kod groba, dvojici učenika na putu u Emaus, apostolima zatvorenima u dvorani Posljednje večere… Razočarani zbog osude svojega učitelja, smrtno uplašeni za vlastitu sudbinu, rasplakani od žalosti, iznova se susreću s Isusom koji pokazuje da je živ čovjek, ne tek neki duh koji nema mesa ni kostiju (Lk 24, 39).

Na glavnomu oltaru u bazilici Srca Isusova u Zagrebu nalazi se slika uskrsloga Spasitelja. Obasjan pogledima anđela Isus širi ruke i pokazuje Srce koje ljubi do kraja. Boje na slici svijetle su, sunčane, vedre. Ali na Isusovu tijelu jasno se vide ubodi čavala, u plamenu njegova Srca usađen je vidljiv znak križa. Kada je Petar prije muke govorio da će Učitelju ostati vjeran do smrti, svi su obećavali slično (Mk 14,31). Kada je Petar zatajio Isusa, i svi su se ostali razbježali (Mk 14,50). A na Uskrs, gle, pred očitim tragovima ranâ na rukama, na nogama i na boku Isusovu, primit će mir. Nisu osuđeni, nisu kažnjeni zbog svoje malovjernosti i duhovnoga kukavičluka, nego čuju božanski proglas: »Mir vama!«

Uskrsli je Isus novi čovjek, novi Adam. On svojim učenicima prosvjetljuje razum da shvate Sveto pismo (Lk 24,45), da prepoznaju tajnu Božjega života. Koliko čovjek žudi za samoostvarenjem, za ispunjenjem vlastita bića koje nadilazi okvire ovoga svijeta! Evo, Gospodin je pokazao put. Križ i Uskrs idu zajedno. Strahota Velikoga petka na Vazmenu je nedjelju pronašla divan rasplet. Kršćansko se samoostvarenje zbiva u davanju sama sebe. Prosvjetljenje daje Isus, svjedok vjerni, vječni svećenik koji je sama sebe prinio za žrtvu. On je početnik i dovršitelj vjere svojih učenika. To je vazmena tajna, to je razlog uskrsne radosti koja ostaje.

p. Niko Bilić, SJ

Dan smrtne muke

Veliki petak

Dan je smrtne muke. Ostajemo bez riječi. U tišini smo kao što na grobu nekoga koga volimo duša guši svoj plač, a riječi nema. Pred odrom nekoga koji nas je volio u šutnji gledamo, a suze teku same. Da, podigni danas pogled prema križu, kršćanska dušo, i promatraj! Svi danas stajemo sa žalosnom majkom pod raspelom. Crkva je pod raspetim Isusovim tijelom da plače gorki plač.

U devet izjutra – piše Sveto pismo – krvnici su strgli odijelo sa svetoga tijela, grubo su pribijali osuđenika – jednu ruku, pa drugu i napokon noge. Dobrostivi Spasitelj prikovan je na križ. To je naša ljudska hvala za božansku dobrotu. Dok su se čavli zabijali, krv je nemilosrdno tekla iz udova izmučenih bičevanjem, trnovom krunom, križnim putem. Najljuća je bol razdirala srce Patnika kojega su usred noći kao razbojnika pograbili, a on je bio u molitvi. Noć bez sna, lažni sud, poniženje i udarci, svjetina koja urla i zlobno se ruga – sve je to povećalo boli. Šest sati trajat će agonija. Punih šest sati na drvu križa visio je Spasitelj svijeta.

Spasitelj izvršava svoje poslanje do kraja. Veliki je petak za nj još jedan dan velikih djela. On moli za svoje krvnike. Traži za njih oproštenje kod Oca. On tješi raskajanoga zločinca. Obećava mu blaženu vječnost. Daje majci i učeniku sveti nalog. Kod pashalne večere rekao je: »Ljubite jedni druge.« Sada kaže: »Evo ti majke. Evo ti sina.« Ljubljeni učenik ljubit će Majku, Majka Isusova s ljubavlju preuzima skrb za učenike.

U podne je nastupila mučna i duboka tama. Umjesto da podnevno sunce sja, svijet se do kraja smračio. Sveobuhvatna je to tama – bilježe evanđelja – po svoj zemlji. Jača od one u koju je izdajnik Juda izišao. Tri puna sata nemilosrdno vlada. To je mrak našega svijeta zahvaćena mržnjom i prijevarom. To je tama našega srca kad god grijeh u njem vlada. To je pomračenost čovjeka koji je digao ruku na svojega Boga.

Spasitelj i tada još živo pazi da se Pisma ispune. I kada bolni krik o Božjoj napuštenosti izrekne kao molitvu Ocu riječima Psalma, i tada će još jasno priznati da je to njegov Bog. Osjećaj pripadnosti i predanja ni u krajnjoj boli ne ukida: »Bože moj« – govori. Ti si moj, a ja sam tvoj – i sada u najvećoj boli.

U tri poslije podne raspeti je Sluga Patnik još jednom bolno zavikao. Predao je svoj duh u ruke Očeve. A zatim će doći mir. Dovršeno je. Mrtvo tijelo ljubljenoga Sina opet spuštaju u krilo Majke gdje je i na početku bilo. Srce Sina Božjega prestalo je kucati. Ali i u smrti ono se otvara za život svijeta. Izvor je koji pere grijeh i hrani duše. Zbog njegove žrtve dužni smo sve svoje sile Bogu posvetiti i graditi novi svijet u kojemu križ nije ukras i nadgrobni spomenik, nego sveti znak spasenja i novoga života. Zbog njegove žrtve njemu se klanjamo i njega blagoslivljamo. I danas. Iskazujemo mu svu pobožnost i ljubav srca svojega, poštovanje i čast jer je svojim svetim križem svijet otkupio.

p. Niko Bilić, SJ

Dan Novoga saveza

Veliki četvrtak

Veliki je četvrtak blagdan Novoga saveza koji je sklopljen snagom Kristove osobe. Veliki je četvrtak blagdan velikoga otkrića. Govor u prispodobama prestaje, počinje otvorena objava Kraljevstva. Isusova moć nad prirodnim silama (npr. stišavanje oluje, hod po vodi), nad bolestima (npr. gubavac, uzeti, bolesni sin stotnikov i kći Jairova i Sirofeničanke) i zlodusima mogle su podržavati maštovita očekivanja učenika. Sada postaje jasno da su samo slika. Mesija dolazi u tijelu i govori: »milje mi je izvršavati tvoju volju« (Ps 40,9). Nema u Isusa lažna mesijanizma, prihvaća utjelovljenje do kraja. Što se na riječ anđela zbilo pod majčinim srcem, na križu i u uskrsnuću dovršit će se. Iz ljubavi Mesija će ići u smrt. Veliki četvrtak otkriva istinu o Spasitelju svijeta. Nema tu skrivena, mračna čarobnjaštva ni legija nadsvjetskih sila koje će sve pokoriti. Krist Isus pravi je čovjek koji prihvaća svu istinu ljudskoga života. I tjeskobu i strah u Getsemaniju, i teški križ, i pravu ljudsku smrt.

U pashalnoj večeri gledamo kalvarijsku žrtvu. U tijelu na oltaru gledamo tijelo na križu. S pravom. Ali jednako tako euharistija prikazuje i Uskrs. Riječi predanja: »ovo je moje tijelo« odnose se i na uskrsno proslavljeno tijelo Kristovo koje se daje svima.

Veliki je četvrtak blagdan velikoga poslanja i sakramenta. Gospodin na kraju Evanđelja šalje: »Idite i učinite sve narode mojim učenicima.« Prije toga u euharistijskoj dvorani – cenakulu – daje nalog i ovlast svojim učenicima: »Uzmite!« »Činite ovo meni na spomen!« nalog je apostolima. Isusove riječi: »Ovo činite!« obuhvaćaju i sav njegov ljudski život. Onako kako Isus govori i čini, tako će i apostoli činiti. Svećenici dobivaju dužnost da budu s Ocem povezani u molitvi kao što je to Isus bio. Poslani su naviještati kraljevstvo Božje i pozivati na obraćenje kao Isus. Kao sam Učitelj i oni će stati u red grješnika. Liječit će od kojekakvih ljudskih bolesti i oslobađati od zloduha na temelju vjere.

»Ovo činite« odnosi se na Isusovo predanje: on će proći kroz muku, nosit će križ. Cijeloga sebe daje kao sveti prinos Ocu. Ide do kraja kao janje na klanje, kao pšenično zrno, sve do u pravu ljudsku smrt. To je veliko poslanje svećenika. To je duhovno zvanje.

Veliki je četvrtak blagdan velike gozbe. U prispodobi o rasipnomu sinu otac pripravlja gozbu. Druga prispodoba govori o kralju koji za svojega sina zaručnika pripravlja gozbu. Više puta Isus govori o prostrtu stolu za koji će sjesti ljudi iz svih krajeva svijeta. Ono što riječ i slika najavljuju kod Posljednje se večere ostvaruje.

Velika gozba koju naviješta prorok Izaija obuhvaća sve ljude. Uklanja zastor koji je dijelio nebesku od zemljaske sfere. To se ostvaruje na Veliki četvrtak. Isus jasno govori da se krv novoga saveza prolijeva za njih, okupljene, izabrane predstavnike dvanaest plemena cjelokupnoga naroda Božjega.

Veliki je četvrtak blagdan tijela i iskrenosti. Isusova je riječ snažna. Ali nju prate djela. Kada govori uzetomu: »Uzmi svoju postelju i idi!«, to se i zbiva (Mk 2,12). Kada gubavcu govori: »Hoću. Budi čist!«, to se i događa (Mk 1,42). Kada poziva Lazara da iziđe iz groba, on izlazi u svojemu pravom ljudskom tijelu (Iv 11,44).

Isus od početka zemaljskoga života ima pravo ljudsko tijelo. Njegov rad i njegova molitva posvećuju ljudsko tijelo. Starozavjetni patnik Job, pogođen gubitkom, nesrećom i teškom bolešću, vodi sa svojim prijateljima teološke razgovore. Traži odgovor na bitna pitanja. Ali suza u njegovu oku najviše govori o stanju njegove duše. Čežnja za utjehom i ljubav prema njegovu otkupitelju koji živi postaju vidljive i opipljive.

Mi ljudi svojim riječima i ponašanjem puno toga prikrivamo. Lukavim mislima i postupcima zavaravamo, glumimo, manipuliramo kako bismo progurali svoj interes, kako bismo druge naveli na svoje, pridobili ih i osvojili. Posljednja je večera predah. Sve su karte na stolu. Gospodin ne osvaja druge za sebe, nego daje svoje tijelo. Nema ovdje našega ljudskog izmotavanja i prikrivanja. I Juda sluša svete riječi: »ovo je tijelo moje«, »ovo je krv moja«.

Isus ne prezire ljudsko tijelo, nego u tijelu trpi kao što je u njemu djelovao. U tijelu umire, u tijelu će i uskrsnuti.

Veliki je četvrtak blagdan velike zadaće za sve ljude. Sav je Isusov život prožet jedinstvom između riječi i djela. To jedinstvo postaje obveza vjere u Krista. Život kršćanina život je njemu na spomen. »Ovo činite« znači isto što »ljubite kao što sam ja ljubio!« (Iv 13,34; 15,12).

Veliki je četvrtak blagdan velikoga Saveza i Božje vjernosti. Novi savez obuhvaća i obnavlja sav univerzalizam Božjega pogleda. Savez s Noom obnavlja se u savezu s Kristom. Savez izabranoga Božjeg naroda na Sinaju obnavlja se u savezu s Kristom. Veliko hodočašće sviju naroda koji dolaze pokloniti se, primiti Božji zakon ostvaruje se na Veliki četvrtak. Mihej i Izaija promatraju proročki: narodi će prekovati mačeve u plugova, koplja u srpove (Iz 2,2; Mih 4,2). Zaharija opisuje kako će svi narodi iz godine u godinu redovito dolaziti u Jeruzalem da se poklone božanskomu kralju i da slave Blagdan sjenica (Zah 14,16).

p. Niko Bilić, SJ

Cvjetnica

Likvidacija
Iz Pisma je vidljivo kako se dugo vremena spremalo Isusovo privođenje i uklanjanje. U Markovu Evanđelju već u trećemu poglavlju farizeji i herodovci vijećaju kako da Isusa pogube (Mk 3,6). Takoreći na početku djelovanja! Već su prve stranice Evanđelja obilježene spletkarenjem i planom za likvidaciju. I to samo zato što je blagovao s grješnicima. Samo zato što je dobro djelo – nahraniti gladne i ozdraviti bolesne – stavio iznad subotnjega počinka.
U Lukinu Evanđelju kod prvoga nastupa u rodnomu Nazaretu već pokušavaju ubiti Isusa. Žele ga strmoglaviti (Lk 4,29). Sam Gospodin triput otvoreno najavljuje da će biti predan, izrugan, mučen i razapet. Ali, treba reći, svaki put on već najavljuje i uskrsnuće. Od Luke znamo da im je već prije govorio da se na njemu trebaju ispuniti Pisma (Lk 24,44). Tako već Stari zavjet u slici Abrahamove žrtve najavljuje žrtvu Božjega ljubljenog Sina koji se s povjerenjem posve prepušta u ruke Očeve (Post 22). Kod proroka se vidi kako ljudska zloća želi smrt pravednika.

Isus i neprijatelji
Kakav je bio Isusov odnos prema onima koji će mu kasnije doći glave? Farizejima Isus jasno spočitava da zlorabe Božji zakon i da uzdižu vlastite predaje. Ali ne odbija dijalog s njima. Upravo onima koji su se držali pravednima upućuje npr. pouku o farizeju i cariniku u hramu. Carinik zbog svoje molitve postiže pravednost pred Bogom, ali farizej je taj koji u svojoj molitvi rabi poznatu riječ euharisto — zahvaljujem od koje će nastati oznaka za središnji sakrament. Pismoznancu će dopustiti da sam izrekne koje su to dvije najveće zapovijedi u Zakonu (Lk 10,27). Pohvalit će ga da nije daleko od kraljevstva Božjega. Glavare svećeničke, pismoznance i starješine pitat će: »Zar niste čitali« (Mk 12,10) – upozoravajući ih na veliko blago Božje riječi koje im je povjereno. Ondje se u Ps 118 najavljuje i njegova odbačenost, ali i uskrsnuće. Znaju oni taj tekst o odbačenomu kamenu koji postaje kamen temeljac. Usuprot njihovoj optužbi rimsku je vlast Isus zapravo poštovao i tražio da se caru dadne carevo. Petru je naložio da plati porez i za sebe i za njega. Vjeru rimskoga satnika pohvalit će. Rimski satnik vjeruje da Isus može zapovijedati bolestima i zlodusima kao što i on zapovijeda vojnicima i slugama.

Prijetnja?
Zbog čega je Isus bio prijetnja – smetnja tadašnjemu vjerskom i političkom establišmentu? Isus koji je prolazio zemljom čineći dobro u pravomu smislu nije bio prijetnja. Vlastodršcima je moglo smetati jedino to što zbog svojih riječi i svojih djela ima jako velik utjecaj pa nisu mogli po miloj volji manipulirati. Čitamo kako su silna mnoštva hrlila za Isusom i da su visili o njegovoj riječi. Čini se da je ipak Isus u najvećoj mjeri žrtva namještaljke i montiranoga procesa i tako se sjedinio s tolikima u povijesti. Optužen je da diže bunu, a on je donosio zdravlje bolesnima i hranu gladnima. Optužen je da je htio razoriti hram, a on je govorio o svojemu vlastitom životu. Lažu da se protivio caru, a on je jasno rekao da treba caru dati carevo.
Jesu li i jeruzalemske vjerske vlasti bile podijeljene oko toga kako se postaviti prema Isusu? Očit je primjer Nikodem koji je već unaprijed tražio kontakt s Isusom, makar noću — iz straha jer je član najviše vlasti. On će tražiti pravedno i zakonito postupanje (Iv 7,50), ali njegov glas nije uvažen. On iskazuje počast pokojnomu mučeniku zajedno s Josipom iz Arimateje (Iv 19,39). Bilo je, očito, ljudi u višim krugovima koji su prihvatili Mesiju. Pavao, koji će se kasnije obratiti, pripada vrhu društva.

Tko je odgovoran?
Tko snosi odgovornost za Isusovu smrt? Misterij Kristove smrti već u evanđeljima promatra se kao dragovoljna žrtva. Ivan Krstitelj naziva Isusa Božjim Jaganjcem koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29). Zato mi kršćani svi priznajemo da smo svakim svojim grijehom sukrivci, suodgovorni i da svojom zloćom pristajemo na Kristovu smrt. Sam Isus najavljuje da će proliti svoju krv kao otkupninu. U Getsemanskomu vrtu jasno je da muku, križ i smrt promatra kao kalež iz ruke Očeve.
Ipak, želimo li tražiti konkretne krivce, možemo ih naći u onima koji namještaju lažne svjedoke i huškaju svjetinu da traži Barabu umjesto Isusa. Naći ćemo ih i u onima koji su već unaprijed vijećali kako ga pogubiti i samo su tražili način. To je njihova slobodna odluka. Odgovornoga možemo naći i u Pilatu koji triput ponavlja da ne nalazi krivice na optuženiku, ali ipak ga predaje da se razapne. Odgovornost počiva i na svakomu čovjeku koji se pridružio razularenoj svjetini, gazeći vlastito ljudsko dostojanstvo.
Tu je napokon Juda koji Isusa predaje. Ali Ivanovo Evanđelje jako naglašava da je u nj ušao Sotona te da je Juda žrtva opsjednuća. U konačnici takav zločin i izopačenost naših ljudskih odluka i postupaka upućuje na samoga Sotonu u pozadini – oca laži i ubojicu ljudi od početka. Zanimljivo da i glavari svećenički, predajući ga rimskoj vlasti, i Pilat, koji pere ruke, prebacuju krivnju na drugoga. Kao Adam i Eva kod pragrijeha. Čovjeka šalju u smrt, a nitko ne preuzima odgovornost.

Svečani ulazak
Unatoč neprijateljskomu raspoloženju službenih krugova, narod Isusa ipak dočekuje s palminim grančicama i maslinama. Veliko mnoštvo i oduševljenje kao iz prvih dana Isusova djelovanja obilježavaju svečani ulazak u Jeruzalem. Grančice podsjećaju na Blagdan sjenica kod kojega se čitao Zakon pred svom zajednicom i radosno se slavilo izbavljenje iz kuće ropstva. Isus koji ulazi na mladu magarcu ispunja Zaharijino proroštvo (Zah 9,9). Ljudi prepoznaju s velikom nadom Sina Davidova – obećanoga kralja. Ali masa kao masa! Prebrzo će se dati nahuškati u drugomu pravcu. Zato se traži obraćenje srca i izgrađena osobnost da budemo jaki i postojani kao Isus.

p. Niko Bilić, SJ

Isus – naš odmor

Ljetni mjeseci nas pozivaju na odmor. I psihološka nas analiza upozorava, da su nam potrebne četiri stvari za uravnoteženi život: molitva, rad, prijateljstvo i odmor. Zaboravimo li na bilo koju od ovih stvarnosti svagdašnjice, poremetit ćemo ravnotežu. Nažalost, mnogi zaborave upravo na odmor. A on nam je dužnost. I Isus se znao odmarati, nakon napornog rada, npr. kad je blaženo zaspao u lađici pa su ga uplašeni učenici silom probudili. Ohrabreni tim mislima, promotrimo jednu malu epizodu iz Isusova života: Mk 6,30-34:

Uto se apostoli skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: “Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.” Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

Ne možemo čitati bez ganuća ovaj kratki evanđeoski izvještaj. Isus suosjeća s ljudima. Svoje učenike šalje u osamu da se odmore od apostolskih napora. Narod koji luta kao ovce bez pastira, okuplja i poučava ih da im pruži mir. Isus ih je počeo učiti mnoge stvari. Ne znamo, na žalost, što im je sve govorio. Jer i mi osjećamo, da su nam potrebne tolike stvari koje ne znamo. Ne na području znanosti, nego na području ljudskog života. Kako živjeti, zašto živjeti? Ipak, jednu stvar možemo odmah naučiti iz gornjeg evanđelja: gdje je naše mjesto odmora kad nas život pritisne svojim brigama i nevoljama: kod Isusa.

Ljudi traže zaborav i olakšanje na različite načine i na raznim mjestima. Ovisno o tome, kakav tip umora ih pritišće. Postoji tjelesni umor: olakšanje nalazimo u odmoru, u spavanju, u izletu i na ljetovanju. Potreban nam je takav odmor, čak Isus potiče svoje učenike da se odmore. Postoji i duševni, psihički umor: nakon ustrajnog učenja, nakon naporne školske godine, općenito, nakon dugotrajnog intelektualnog rada. Tada nam je potreban duševni odmor: sport, zabava, lagani tjelesni rad. I to je legitiman način odmora.

Ali postoji i treća vrsta umora, o kojem udžbenici obično šute: životni umor, ili možda još bolje rečeno: umor od života. U taj umor može upasti svatko: učenik, kad ne vidi budućnost; odrasli, kad se nakupe razočaranja, bolesti, besmislenost napora. Gdje ćemo tada naći spokoj našim dušama, gdje ćemo naći nove snage, novu nadu za budućnost? Jedino kod Isusa. On je rekao za sebe: “Dođite k meni svi koji ste opterećeni i umorni, i ja ću vas okrijepiti!”

Pustimo da te misli prožmu našu dušu, jer ćemo po njima upoznati novo lice našeg Isusa, koji se brine za čovjeka, čak i za njegov odmor. Shvatimo iz toga veliku ljubav našega Boga i slobodno dodajmo našim molitvenim zazivima za vrijeme ljetnih mjeseci: “Bože mog odmora, hvala Ti za Tvoju brižnu ljubav!”

Mihály Szentmártoni

Bijela nedjelja

Evanđelja svjedoče kako su učenici nakon Isusove smrti živjeli u strahu od Židova. Silan je lom nastao u apostolima. Možemo ih do kraja razumjeti. Veliki i dobri učitelj pokazao im je da je moćniji od prirodnih sila kada je primjerice stišao oluju na moru. Jasno je dao do znanja da je jači od bolesti: liječi Petrovu punicu, gubavce, gluhe, slijepe… Glad velikoga mnoštva za njega nije problem. Napokon, sa svim autoritetom pokazuje da od zloduha oslobađa zarobljene duše i da raskida spone grijeha. Njih je izabrao da budu s njim. A onda ga odjednom nema! Kao razbojnika uhitili su ga, ponižen je do kraja, izbičevan, sramotno ubijen. Učenici se zatvaraju, pritisnuti vjerojatno i stoga što nisu bili vjerni do kraja, nego su pobjegli, ostavili su Učitelja kada mu je bilo najteže i kada je od njih tražio da bdiju s njime. U strahu su za vlastiti život.

Iznenađenje

Ali, gle iznenađenja! Neočekivano, Isus dolazi među učenike, premda su vrata bila zatvorena. I na dan Uskrsa i osam dana kasnije Isusu više nije potrebno da se vrata otvaraju. U proslavljenomu tijelu, koje su odabrani već smjeli vidjeti na Gori preobraženja, Isus nadilazi okvir prostora i vremena. Kao što je izišao iz groba, tako može ući u prostoriju gdje su se učenici bili zatvorili.

Autoritet i snaga njegove osobe vidljivi su i u njegovu pozdravu. U vrtu na Maslinskoj gori Gospodin je i drugi put morao kazati da je on Isus kojega traže. Na vazmeni je dan također potrebno ponavljanje. Dvaput Isus izgovara svoj pozdrav: »Mir vama!« (Iv 20,19.21). Dobro da učenici nisu kod prvoga oslovljavanja popadali na tlo kao ljudi u Maslinskome vrtu (Iv 18,6). Doživljaj je tako snažan, radost tako velika! Evanđelje opisuje i apostoli sami svojim riječima potvrđuju silnu stvar: vidjeli su Gospodina (Iv 20,20.25). To svjedoči o pravomu susretu s Bogom. Kada stoji pred uskrslim Kristom, čovjek se nalazi pred živim Bogom.

Tješitelj

Uskrsli je Učitelj dobri pastir – dolazi ohrabriti svoje. Utvrđuje njihovu vjeru i daje im Duha Svetoga. Isusovo uskrsnuće nije tek puko veselje ili smireno promatranje uskrsloga Krista. Isusovo uskrsnuće jest poslanje. Kao što je Otac poslao Isusa, tako on šalje učenike (Iv 20,21). Njegovo poslanje oni poznaju. Što je on činio, sada oni moraju nastaviti.

Na Duhove zbit će javni događaj i svi će ih razumjeti. Prema Ivanovu Evanđelju, Učitelj već na dan Uskrsa daje Duha Svetoga. Tako se potvrđuje prisutnost Presvetoga Trojstva u otajstvu uskrsnuća. Otac je uzvisio Isusa, Sina, a Sin svojim dahom daje Duha (Iv 20,22). Duh je tu radi oproštenja grijeha, kako sam Gospodin naznačuje dajući im vlast. Petar je triput zatajio Isusa, a svi su se razbježali. Apostoli znaju svoju slabost i grijeh i zato mogu biti nositelji Božjega oproštenja. Duh je tu radi toga da razumiju Pisma. Prema svjedočenju Lukina Evanđelja, upravo tumačenjem Pisma shvatit će tajnu uskrsloga Krista. Isus im otvara pamet da razumiju Pisma i tumači im što sve ondje ima o njemu.

Nevjerni Toma

Premda je bio apostol i svjedok mnogih Isusovih čuda, Toma ne vjeruje na riječ ostalih. Kada, međutim, apostoli svojemu drugu Tomi govore: »Vidjeli smo Gospodina«, onda izjavljuju nešto veliko i važno. Slično je pred više stoljeća prorok Izaija istim riječima zapisao silno viđenje o Bogu koje je imao u hramu: »Vidio sam Gospodina« (Iz 6,1). Zapravo se ne čudimo što Toma izriče svoju čežnju za sigurnom spoznajem i opipljivim iskustvom.

Isusova je pedagogija ustrajna i čudesna. Premda hvali one koji ne vide, a vjeruju, Tomi izlazi ususret upravo u njegovoj želji i potrebi da vidi i da opipa. Poznaje i odgovara izravno na njegov uvjet koji je Toma postavio. Vlastitom rukom Toma smije dodirnuti rane Otkupiteljeve. Pred Tomom Gospodin proglašava novo blaženstvo koje se odnosi na vjernike tijekom vjekova.

Sumnja kao dokaz

Upravo se Tomina nevjera, ali i nevjera ostalih apostola, može promatrati kao jedan od dokaza za povijesnu istinitost Kristova uskrsnuća. Dvojica koji se vraćaju u svoj Emaus kreću na put kada su već žene javile da su vidjele Uskrsloga. Zbunjeni su i ne vjeruju. Prema Markovu Evanđelju, apostoli nisu povjerovali Mariji Magdaleni da je Isus živ i da ga je vidjela (Mk 16,11). Prema Lukinu Evanđelju, mislili su da je ono što žene pričaju pusta tlapnja, a kod Mateja među apostolima neki sumnjaju sve do časa kada im Isus u Galileji daje sveopće poslanje (Lk 24,11; Mt 28,17). Upravo takvim naglascima Sveto pismo pokazuje svoj oprez i realističnost kada se radi o uskrsnuću. Kao i inače u Bibliji, traže se živa provjera i iskustvo, tek onda čovjek može biti svjedok.

U opisu Tomina susreta s Isusom u središtu stoji Isusov probodeni bok. Toma se može vlastoručno uvjeriti kako uskrsnulo srce ponovno kuca.

Vjerovati – danas

Kako je nama s velike povijesne udaljenosti vjerovati u uskrsnuće? U sličnoj smo situaciji. Što više upoznamo cjelinu Isusova života i naučavanja, sposobniji smo približiti se tajni njegova uskrsnuća. Kada uđemo u tajnu Svetoga pisma, postajemo sposobni razumjeti o čemu je riječ. Apostoli, kada prvi put dolaze do praznoga groba, još nisu upoznali Pisma (Iv 20,9). Poslije će im biti normalna stvar propovijedati o uskrslomu Isusu. Sva ljudska čežnja za zagrobnim životom i slutnja o vječnosti u Isusu Spasitelju dobiva sliku i potvrdu. Onomu što prepoznajemo u Isusu smijemo se s razlogom i utemeljeno nadati za same sebe.

Sveti Pavao, kojemu zahvaljujemo prvi pisani izvještaj o uskrsnuću, obratio se, korjenito. Ali ipak jasno kaže da teži prema naprijed. On tek pokušava biti zajedno s Isusom u njegovim patnjama, kako bi onda dosegao snagu njegova uskrsnuća (Fil 3,10). Tako je i s nama danas. Uđemo li u tajnu križa, jasnije nam je Isusovo uskrsnuće.

Iv 20,19–31

p. Niko Bilć, SJ

 

Blagoslovljeno prijateljstvo

Do Emausa i natrag

Lk 24,13–33

U dvojici učenika na putu u Emaus duboko je i mučno razočaranje jer se nije dogodilo ono što su očekivali. Iznevjerio ih je njihov Učitelj od kojega su očekivali veliku mesijansku pobjedu. Nisu našli ono što su tražili. Nije bilo po njihovu. Njihova razočarana nada dobit će svoje ispunjenje. S njima hodi onaj kome su se nadali! Ali to još ne znaju. Njegova obnoviteljska snaga kojoj su se nadali ne obuhvaća samo političke crte kraljevstva, nego pobjeđuje smrt, nadvladava grob.

Emaus označava bijeg od Jeruzalema. Svi su učenici pobjegli, svatko po naravi bježi od užeta i lanaca koji odvlače u tamnicu, od mračne izdaje, od krvi pod bičevima i trnjem, od pljuvanja, udaranja i poruge, od križa i Kalvarije. Upravo u njihovu bijegu Bog ih ne ostavlja. Isus im se pridružuje. Još ga ne prepoznaju, ali on hodi s njima.

»Oni se zaustaviše…«, ističe Sveto pismo. Na svojemu putu u Emaus dvojica razočaranih raspravljača odjednom staju. Svoj pogled, svoje misli, svoj interes usmjeravaju na novoga suputnika. Pridošlica im prilazi s pitanjem: Kakav je to dijalog koji međusobno vodite? Treba znati zastati, pogledati i osjetiti što je u nama, što nas zaokuplja, koje nas težnje ispunjavaju.

Isus pristupa kao suputnik. Sluša pažljivo njihovo prosuđivanje. Prihvaća i svojevrsnu uvredu da je neobaviješteni došljak i neznalica u Jeruzalemu. Njihova zaokupljenost događajima velika je. Zainteresirano diskutiraju. Obaviješteni su o svemu, znaju povijest Isusovu. Prava je kateheza koju pred Isusom izriču. Znaju odakle je, znaju za njegovo javno djelovanje. Znaju za osudu i raspeće. Znaju za žene koje bijahu na grobu i za anđele koji rekoše da je živ. I za apostole koji su također onamo otrčali. Ali ono najvažnije izmaklo im je.

Dobro je da su se zaustavili. S Isusom koji im pristupa počinje pravi dijalog koji vodi naprijed. Kada im on počne govoriti i tumačiti Pisma, buktinja se pali u njihovu srcu. Gorjelo im je srce! U svojim grudima učenici osjećaju nov izvor svjetla i topline. To je njihov zajednički osjećaj koji će naknadno prepoznati i govoriti o njemu. Sveti Pavao piše: neka u svima vama bude jedan osjećaj – Kristov (Fil 2,5).29

Nasuprot depresiji i letargiji, evo ih sada ovaj privlači! Još ga nisu prepoznali, ali već mole: »Ostani s nama!« (Lk 24,29). Došli su već do toga da izriču svoju zajedničku prošnju.

Zajednički osjećaj, koji se stvorio u njima, ima i bitne posljedice. Postaju aktivni, vraćaju se u krug učenika (r. 33), odlaze iz Emausa natrag u Jeruzalem. Ondje će primiti radosno svjedočenje drugih. Ondje će, dok oni još govore, Isus doći među sve njih i kazati: »Mir vama« (r. 36).

p. Niko Bilić, SJ