Arhiva kategorije: Biblijska razmišljanja

Kristov Uskrs

Po Markovu i Ivanovu Evanđelju Marija Magdalena prva se susrela s uskrslim Isusom (Mk 16,9; Iv 20,14) – ona koja je ostala uz križ kada su gotovo svi pobjegli (Mk 15,40; Iv 19,25). Ona koja je s ljubavlju htjela iskazati počast i pokojnomu, izruganom, raspetom mučeniku, sada treba javiti radosnu vijest da je vidjela Gospodina (Iv 20,17).

Uskrsnuće kao povijesna zbilja

Premda ističemo prazan grob kao dokaz povijesnosti Isusova uskrsnuća, po Svetomu pismu traži se nešto drugo. Potreban je susret s Uskrslim. Učenici trebaju prepoznati da je to baš taj njihov Učitelj koji je bio raspet i još ima tragove rana, a sada živ stoji među njima. Tek tada oni, pa i mi, možemo govoriti o uskrsnuću.

Koliko god Isus otvoreno najavljuje svoju muku i smrt, svaki put najavljuje i uskrsnuće. Najavio je pred svima i znak Jonin. Kao što je Jona u ribljoj utrobi proveo tri dana, tako će i on u utrobi zemlje. Kod preobraženja na gori pokazuje svoje pravo – božansko – lice koje će svi moći vidjeti nakon uskrsa. Tada od odabranih traži da čuvaju tajnu sve »dok ne uskrsne od mrtvih« (Mt 17,9). I tom je prilikom jasno najavio uskrsnuće, premda oni još nisu shvatili što je to »uskrsnuti od mrtvih«.

Bez svjedoka

Zašto je trenutak Isusova uskrsnuća ostao skriven od očiju svjedoka? O samu događaju uskrsnuća imamo tek neke naznake u Matejevu Evanđelju koje spominje snažan potres i dolazak Božjega anđela s neba (Mt 28,2). Uspoređen je s munjom (28,3).

Prvi razlozi zašto je trenutak uskrsnuća skriven jesu naravni. Kao i kod navještenja, gdje je samo Gospa u razgovoru s anđelom u skrovitosti nazaretske kuće, i kod rođenja Kristova, koje se zbiva izvan grada – mi ljudi glavne i bitne stvari vrlo lako propustimo. Nismo prisutni. Drugo nas zaokuplja. Izvrstan su primjer učenici na putu u Emaus. Sve točno znaju o Isusu, ali odlaze jer im je ono najbitnije promaklo.

Učenici su se u strahu prvo razbježali, a onda zatvorili. Oni nisu kod groba u trenutku uskrsnuća. Pobožne žene, kao i svi vjerni židovi, poštuju subotnji počinak. Doći će na grob kada je kamen već otkotrljan i Isus odsutan. Stražari uz Isusov grob od straha su obamrli (Mt 28,4). Dublji teološki razlog skrivenosti uskrsnuća može se usporediti s Isusovim upozorenjem nakon preobraženja ili zabranom da govore tko je on. Treba čuvati tajnu. Uskrsnuće je tajna vjere, nije medijski spektakl površne razbibrige.

Uskrsnuo od mrtvih

Isus ispunja proroštva koja je sam ponavljao. Vjerno je izvršio žrtvu, a uskrsnuće je dovršetak žrtve. Prema sv. Pavlu, uskrsnuće je dovršetak prinosa Ocu (1 Kor 15,20).

Uskrsnuće je nagrada za vjernost. Potvrda je Očeve ljubavi. Kod krštenja i kod Preobraženja bila je to jasna Očeva riječ, njegov govor, sada se Otac djelom očituje. Stvoritelj koji je u početku od praha zemaljskoga oblikovao čovjeka i udahnuo mu dušu, sada iz groba diže svoga sina koji je pravi Bog i pravi čovjek. Uskrsnuće Isusovo znači njegovu pobjedu nad našom ljudskom zloćom. Božja je ljubav jača. Isusov uskrs, napokon, potvrda je naše nade u vječni život.

Među pokojnima

Svojom smrću Krist silazi do boravišta mrtvih koje je u Svetomu pismu poznato kao Šeol u hebrejskoj, odnosno Had u grčkoj tradiciji. Prema Pavlovu hvalospjevu, uskrslomu se Isusu klanjaju i stanovnici neba i zemlja, a i svi podzemnici. Otac mu je dao ime nad svakim imenom, koje vrijedi i za prostor mrtvih.

Sukladno izgledu grobne jame Sveto pismo promatra smrt kao pad u jamu gdje su mrak i beživotnost. Ondje čovjek ne svjedoči o Božjim djelima i ne hvali ga. U liturgiji je to velika subota – pokoj pokojnih.

U vjerovanju Crkve Isus, koji doživljava pravu ljudsku smrt, sjedinjuje se sa svima umrlima. Uzima na sebe njihovu sudbinu. Svu težinu i sva pitanja koja smrt i dovršetak zemaljskoga života donose Isus ne »izgurava« iz vidokruga, nego uzima kao svoju sudbinu. Grobnica sa zapečaćenim kamenom to potvrđuje.

Ne samo produžetak

Već Stari zavjet poznaje prava uskrisenja. I učitelj Ilija i učenik Elizej oživjet će umrloga mladića, kao što će Isus oživjeti jedinca udovice iz Naina. Kada je pak pokojni Elizej već položen u grob, Božji Duh djeluje preko njega. Jedan će mrtvac oživjeti dotaknuvši se Elizejevih kostiju. Isus će dozvati u život dvanaestogodišnju Jairovu kćerkicu, uskrisiti od mrtvih prijatelja Lazara.

Sve je to međutim povratak u ovozemni život kojemu po zakonu naravi opet predstoji umiranje. To je takoreći produžen život. Isusovo uskrsnuće jest prodor Božje slave u ljudski život. On nosi tragove rane i hrani se običnim jelom, ali u isti uskrsni dan on je na više mjesta, ulazi u prostoriju, premda su vrata zatvorena. Uskrsli je Isus iznad fizikalnih zakona i »jednom uskrišen, više ne umire«. On pokazuje pred svjedocima ono čemu se mi nadamo o uskrsnuću tijela u posljednji dan.

Isusovo uskrsnuće danas

Uskrs je središte liturgijske godine i proslava Isusova uskrsnuća temelj je kršćanske duhovnosti. Kršćanin je uskrsni čovjek – gleda na svoj život u cjelini. Već sada smijem živjeti tako da uzmem u obzir i onu vječnost koju mi Bog dariva nakon groba.

Probuditi se iz mrtvila, uspraviti se nakon pada u grijeh – zadatci su za svakoga vjernika. Ostvarujemo ih Božjom snagom. Sada je čas da se u sakramentima i u osobnoj molitvi susretnemo s Isusom kao velikim svećenikom »koji prodrije kroz nebesa« (Heb 4,14).

Uskrsno bdjenje

U šest veličanstvenih epizoda Božja je ruka činila djela stvaralačke ljubavi, a onda je nastao predah, velik Božji mir. Kada su izmučeno tijelo Kristovo položili u grob, za Isusa je nastao velik počinak, sve se umirilo i stalo. Nastala je prava biblijska subota. Počinak Gospodnji. Šest je dugih dana, počevši od Galileje, poučavao i liječio, činio čudesa i tumačio Pisma, hranio gladne i uskrisivao mrtve. I došao je do kraja, do vrhunca. Sve je dao. I ušao je u sveti počinak.

A za one oko njega – za nas – velik zadatak tek počinje. Vjerne su žene ostale uz križ. Budnim okom promatrale su kako je tijelo Raspetoga sahranjeno. Marljive, spretne ženske ruke pripravile su miomirisne pomasti. Čim je propis dopuštao, pošle su kamo ih srce vuče. Idu do groba da pokojniku iskažu ljubav. I ući će u grobnu pećinu i tako pokazati da vjerno nasljeduju Krista čak i u tome. Ušle su i među smrtne sjene samo da mu budu blizu. Na simboličan način »suukopane su s Kristom« (Rim 6,4) – rekao bi sv. Pavao. Ali pitanje koje će čuti pokazat će da je vjernost Kristu nešto puno drukčije od časna štovanja pokojnika. »Što tražite živoga među mrtvima?« (Lk 24,5). Vjera u Krista bitno se razlikuje od mitova i svjetskih religija koje počivaju tek na davnim predajama i drevnim uspomenama od pamtivijeka. Okrenute su prošlosti i umrlima koji su pošli s ovoga svijeta. »Nema ga ovdje, uskrsnuo je!« (Lk 24,6). Kršćanstvo je okrenuto budućnosti, okrenuto je životu. Bog je Bog živih. Ovi ovdje oko nas, i mi sami – Bogu smo važni!

Božja se snaga utjelovila tako da je velik kamen s ulaza otkotrljan. Utjelovila se u haljinama koje su poput munje zablistale na dvojici glasnika tako da se nije moglo ni gledati u njih. Središnja poruka koju donose nije nepoznata. To su riječi Isusove koje je on još u Galileji govorio. U središtu današnjega uskrsnog izvještaja stoji Gospodinovo proroštvo koje je sam izrekao.

Žene čuju anđeosku zapovijed: »Sjetite se!« To je čudesna formula koja će i nas danas dovesti u novost života. »Spomeni se, čovječe!« Kao što je Blažena Gospa čuvala događaje u svojemu srcu i razmišljala o njima, tako se i ove uskrsne žene sjetiše. Pamte što im je Učitelj govorio. Sjećaju se sažetka sudbine o kojoj Sveto pismo piše: Krist treba biti predan, raspet i treći će dan ustati (Lk 24,7). Isusov životni put – koji je on jasno najavio i na koji je svesrdno pozivao: »Dođi, slijedi me!« – ključ je za uskrsnu tajnu. Isti Bog koji je cio narod proveo kroz More crveno i izveo ga iz ropstva, isti Bog mogao je i ljubljenoga Sina jedinorođenca izvući i uzdići iz grobne jame.

Žene koje su se pitale o otvorenomu i praznom grobu, sjetile su se. I baš kada su izvršile taj nalog, u Evanđelju postaje jasno da to nisu bezimeni likovi. I Bog se njih sjetio. To su Marija i Ivana i druga Marija (Lk 24,10). To si ti, moj brate i sestro moja! Tebe je Gospodin u dlanove svoje urezao i rekao: ti si moj!

Ako nam se dogodi da posumnjamo u Boga i da Isusov život smatramo maštarijom i običnom pričom, evo nam utjehe. Ni apostoli još nisu bili kadri povjerovati u čudesnu novost. Ali dužni smo otrčati zajedno s Petrom i sami izvidjeti. Zato je i u ovoj crkvi Božji grob. Treba stati pred lice Kristovo i potražiti odgovor. Od toga Crkva živi. Ako moderni svijet u pluralizmu religija želi kršćansku vjeru staviti uz bok i u isti rang s ostalim predajama i pokretima, promašuje ono bitno. U opasnosti je da Isusov pashalni misterij proglasi tlapnjom, jednom od niza sličnih priča. Ako Europa želi prešutjeti svoje kršćanske korijene, samu sebe osuđuje da ostane na onoj prvoj zbunjenosti i teškomu pitanju pred otvorenim grobom. Ostat će na čuđenju dok se svatko bude vraćao svojim putom.

U današnjemu Evanđelju ne pojavljuje se uskrsli Isus. Sveti Luka kao da želi istaknuti da su prvi učenici Kristovi u istoj situaciji kao i mi danas. Ali još više, Božja riječ usmjeruje našu pozornost na ono oko nje, na ovu uskrsnu svijeću koju je svećenik zapalio i na ovaj oltar na koji će danas, ovdje, doći živi i uskrsnuli Krist među nas. I mi poput dobrih žena pristupamo i tražimo tijelo Gospodina Isusa (Lk 24,3). I mi smo poput Petra došli da se sami uvjerimo. I ne ćemo naći tek prazan grob i povoje gdje leže, nego ćemo pronaći živo i proslavljeno, uskrsnulo tijelo Kristovo.

Primjer evanđeoskih žena koje naviještaju i govore još jednom jasno dokazuje da riječi nisu dosta. Traže se djela. Traži se onakav život koji će zaslužiti povjerenje bližnjih. Nije dosta samo priznati grijeh, treba se pokajati i obratiti. Nije dosta samo biti suukopan – ući u grob s Isusom, nego treba, slavom Očevom, i ustati s njime. Samo tako smo mrtvi grijehu, a živimo Bogu (Rim 6,10).

Post 1,1–2,2; Rim 6,3–11; Lk 24,1–12
Vazmeno bdjenje u liturgijskoj godini C

p. Niko Bilić, SJ

Molitve Raspetoga

Među čuvenih sedam Kristovih riječi na križu koje su ušle u teologiju i u duhovnost, ali i u umjetnost, tri su upućene Ocu. S dvije Isus govori o sebi i svojemu stanju: »Žedan sam« i »Dovršeno je« (Iv 19,28.30). Dvije su upućene bližnjima – raskajanomu razbojniku (Lk 23,43) te ljubljenomu učeniku i majci (Iv 19,26). Tri ostale jesu molitva.

Prva molitva

O devetoj uri povika Isus jakim glasom: »Eloi, Eloi lama sabahtaniTo znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mk 15,34; usp. Mt 27,46).

Čuveni vapaj o najdubljoj ostavljenosti i nedostatku oslonca iz Ps 22 Isus izriče nakon sveopće i dugotrajne tame (Mt 27,45; Mk 15,33; Lk 23,44). Obuhvaćala je cijelu zemlju i trajala je od podneva do tri popodne, a Luka objašnjava da to bijaše pomrčina sunca (Lk 23,45).

Svoju molitvu Ocu Raspeti izriče u tri poslije podne nakon što je punih šest sati, sve od devet izjutra, prikovan na drvo križa. Kako se mi osjećamo kada neko podulje vrijeme samo moramo mirno stajati ili čak sjediti?

Isus se služi Svetim pismom. Riječima psalma u ključnomu trenutku izriče stanje svoje duše. Za najsvetiji odnos prema Ocu uzima riječi Pisma.

Psalam 22 opisuje ruganje koje Isus doživljava. Vrijeđaju njegovo pouzdanje i ljubav: »Uzdao se u Boga, neka ga sada spasi« (Ps 22,8; Mt 27,43). U istomu psalmu čitamo iskustvo: »za odjeću moju bacaju kocku« (Ps 22,9). To će Isus doživjeti (Lk 23,34) – da se ispuni Pismo, tumači Ivan (Iv 19,24). Psalmist opisuje: »Moj se jezik uz nepce slijepio« (Ps 22,16). Isus će otvoreno reći: »Žedan sam« – da se ispuni Pismo, opet tumači Ivan (Iv 19,28). U psalmu napokon mučenik govori kako su mu ruke i noge proboli i kako sve svoje kosti može prebrojiti (Ps 22,17). To se s Raspetim bolno ostvarilo.

»Bože moj, Bože moj« – važan je ovaj vapaj. Velika je pomoć prepoznati i izreći najdublju bol. Potužiti se i pojadati ljekovito je. Pogotovu na pravomu mjestu. Isusove riječi jesu molitva – upućene Bogu, Ocu koji ga je ostavio. I u najvećoj muci Isus se ne odriče pripadnosti Ocu. Naziva ga svojim Bogom. Drevna formula saveza u Isusovoj molitvi živi. Taj trenutno daleki Bog jest njegov Bog. A Isus je njegov Sin. Njegov je.

Hebrejska gramatika poučava da lama nije samo pitanje nego predbacivanje. Zašto tako činiš? Još više od toga – kako doslovno novozavjetni, onda i hrvatski, jezik prevodi hebrejsku upitnu riječ: za što? eis ti? – Isus pita o svrsi. S kojom svrhom, za koji cilj? Čemu? – pita on. Radi čega, s kojim ciljem je napušten?

Psalam u završnomu dijelu već najavljuje preokret i sretan dovršetak. Isus će u miru predati svoj duh. U svojemu zadnjem vapaju više ne će govoriti općenito: »Bože«, nego opet: »Oče.«

Druga molitva

I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: »Oče, oprosti im! Ta ne znaju što čine« (Lk 23,34). A bijaše treća ura kad ga razapeše (Mk 15,25).

Druga Isusova molitva: »Oče, oprosti im« (Lk 23,34) vremenski prethodi prvoj. Luka izvješćuje kako Isus moli za krvnike kod razapinjanja, dakle šest sati ranije, u devet ujutro, kako precizno bilježi Marko (Mk 15,25). U govoru na gori poučavao je Učitelj i tražio: »Molite za one koji vas progone« (Mt 5,44), sada to sam djelom potvrđuje.

Kada Isus moli: »Oprosti im!« (Lk 23,34), onda u Svetomu pismu izgovara onu istu molbu, istu riječ koju i mi upućujemo Ocu kad god molimo: »otpusti nam!« (afes Mt 6,12; Lk 11,4).

Isus se više puta obraća Ocu u molitvi, govori »Oče«: kada slavi Oca koji se objavljuje malenima (Mt 11,25), kojemu se svidjelo sve predati Sinu… (r. 26, Lk 10,21); kada zahvaljuje Ocu za Lazarovo uskrisenje (Iv 11,41); kada u potresenosti moli da Otac proslavi ime svoje (Iv 12,27); u velikosvećeničkoj molitvi nakon Posljednje večere (Iv 17); kada se moli u Getsemaniju da ga mimoiđe kalež muke, ali po Očevoj volji (Mt 26,39.42; Lk 22,42). To je jednako čuvenu izrazu Abba! (Mk 14,36); kada, eto, moli oproštenje za krvnike i, napokon, kada predaje duh u ruke Očeve (Lk 23,34.46).

Treća molitva

Viknu jakim glasom: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu (Lk 23,46). Preda duh (Iv 19,30).

Tako dolazimo do treće i posljednje Isusove molitve. Sva evanđelja zajednički izvješćuju da su Isusu dali piti i da je potom umro. Pritom je iznova zavikao jakim glasom (Mk 15,37; Mt 27,50). Nakon prvoga iz Ps 22, evanđelja spominju još jedan vapaj. To je drugi krik, povik Isusov kojim svoj duh povjerava Očevim rukama.

I opet se – za najsvetiji odnos prema Ocu – služi riječima Pisma. U Ps 31,6 čitamo: »u tvoje ruke duh svoj predajem.« To pripada u posljednje Isusove riječi prije preminuća.

Predaje duh u ruke Oca koji je veći od svih. Iz ruke Očeve nitko ne može istrgnuti ovce – poučavao je kao dobri pastir (Iv 10,29). Sada svoj duh predaje u te sigurne ruke. Već je Izaija pisao u molitvi (Iz 64,7): »Ti si naš Otac. Mi smo glina, ti naš lončar. Svi smo djelo tvojih ruku

Ruke su to dobroga oca koji vidi sina izdaleka, trči prema njemu i pada mu oko vrata – rukama ga grli (Lk 15,20). Premda Luka ne spominje ruke, slika je jasna.

Evanđelja potvrđuju da Isusova molitva na križu nisu samo riječi, nego i djelo: Matej govori ne samo o izdisanju, nego o otpuštanju duha, a Ivan još jasnije piše kako Isus kod preminuća »predaje duh« (Iv 19,30), izručuje ga, kao što je sam bio predan (paradidomi). Što u molitvi kaže, to Raspeti i čini.

Ovakvo predanje, ovakav način umiranja ima svoje prve plodove. Satnik – vojnik, stranac – dolazi do vjere (Mk 15,39; Lk 23,47).

p. Niko Bilić, SJ