Zacijelo ćemo se i sami iznenaditi u komu nam sve Krist Kralj nije prilazio. Ne riskiraj, ne zaobiđi nikog, da te kraljevstvo ne mimoiđe.

Išao jedan putnik cestom, koja je vodila u veliki grad. Jedna je žena sjedila na rubu ceste, te on zastane da se kod nje raspita o gradu, u koji je namjerio. “Kaži mi, kakvi su ljudi u onomu tamo gradu”? Žena ga pogleda. “Kakve si ljude susretao u mjestu odakle dolaziš?” – “Odvratne”, požali se putnik. “Sve gore od gorih. Škrtice, nepouzdane, lažljivce, ljude vrijedne svakoga prezira.” – “Ah”, reći će žena, “žalim, ali takve ćeš iste zateći u gradu, u koji si se uputio.” Čovjek uzdahnu, i produži namrštena čela.
Nedugo potom naiđe još jedan putnik. I on zastane da bi se raspitao o gradu. I opet ga žena upita kakvi su bili ljudi, koje je ostavio za sobom u mjestu odakle je došao. “Bili su to dobri ljudi, pošteni, marljivi, istinoljubivi, i velikodušni. Lako su praštali tuđe pogreške i zablude. Zaista mi je žao što sam se morao od njih rastati.” – “Ne brini”, reče mu žena. “Takve ćeš iste sresti u gradu, u koji si se zaputio.”

Molim Te za razum da odredim suzdržanost i mjeru,
da kroz život ne klizim,
već da razumno određujem dnevni raspored,
da zapazim svjetlost i vrhunce,
da s vremena na vrijeme nađem vremena
za ljepotu, umjetnost i kulturu.

Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko.
Pomozi mi da dobro djelujem neposredno,
da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.

Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro protjecati.
Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće,
neuspjesi i udarci stalni pratitelji života – uz koje rastemo i zrijemo.

Podsjeti me da srce često zamućuje razum.
U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.

Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore.
Istinu ne možemo reći sami sebi,
ona nam biva kazivana.
Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo.

Daj mi da budem dorastao tom najljepšem,
najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku,
na pravu adresu uputim paketić dobrote
uz popratno pismo ili bez njega.

Stvori od mene čovjeka koji će brazdati duboko poput broda,
kako bi dotakao i one koji su “ispod”.

Oslobodi me straha da propuštam život.
Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umijeću malih koraka. Amen!

Antoine de Saint-Exupéry

Krist jednom stade na žalu
tražeć ljude za velika djela
da love srca božanskom Riječi.

O Bože, zar si pozvao mene?
Tvoje usne moje rekoše ime.
Svoju lađu sada ostavljam žalu,
odsad idem kamo šalješ me ti.

Ja sam siromašan čovjek.
Moje blago su predanost Tebi
i srce čisto da idem s Tobom.

O Bože, zar si pozvao mene?
Tvoje usne moje rekoše ime.
Svoju lađu sada ostavljam žalu,
odsad idem kamo šalješ me ti.

Ti trebaš dlanove moje,
moga srca ražaren plamen
i kaplje znoja, samoću moju.

O Bože, zar si pozvao mene?
Tvoje usne moje rekoše ime.
Svoju lađu sada ostavljam žalu,
odsad idem kamo šalješ me ti.

Ti i ja krećemo danas
lovit’ srca na moru života
a mreža bit će Riječ Božja prava.

O Bože, zar si pozvao mene?
Tvoje usne moje rekoše ime.
Svoju lađu sada ostavljam žalu,
odsad idem kamo šalješ me ti.

Karol Woytila

Razmišljam … kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva,
bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš?
Bi li nastavio govorio ono što uvijek govoriš?
Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana?

Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš?
Ili bi možda promijenio svoje planove tih dana?
Bi li ti bilo drago upoznati ga s tvojim najdražim prijateljima?
Ili bi se ponadao da oni neće navraćati dok On ne završi posjet?

Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno?
Ili bi odahnuo kada konačno ode?
Možda bi bilo zanimljivo znati što bi ti stvarno radio,
da Isus dođe kao osoba biti neko vrijeme s tobom.

(nepoznati autor)

Već ako imaš gdjekoji kutić
i to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se suhi k’o prutić
Usko je moje rame.

Nikomu neću praviti sjene
bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene
ako to ti je milo.

Ako Ti nije milo prisuće
takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kod Tvojeg znanca.

Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda.

Pa kada uđu kojim je dato,
i mjesta biti neće:
Nebo je malo, al’ ništa zato…
Srce je tvoje veće…

fra Bonaventura Ćuk

Zašto tako, prezirući hljeba
Svakidanjeg, u prsima grije
Vrućom željom okrutnog jastreba
Koj’ ga uvijek gladnim kljunom bije?

Međ kolijevkom traje i međ rakom
Našem žiću odveć kratko doba,
Zato srce u nazočju groba

Uvijek dršće željom svejednakom,
Misleć uvijek: zemlja ima slasti
Koja neće s njime u grob pasti!

Petar Preradović

Marokanska legenda

Tebi, Bože, sada dajem sve!
Slušaj riječi moje molitve,
budi Ti naš Kralj u vijeke,
u svome srcu čuvaj nas!

Tebi, sjaj i radost srca mog,
Ti si uvijek živi, dobri Bog.
Čuvaj život moj za sebe,
tu iskru svetu srca Tvog,
moju malu svjetiljku…

Tebi, Bože, sada dajem sve!
Slušaj riječi moje molitve
čuvaj život moj za sebe,
tu iskru svetu srca Tvog,
moju malu svjetiljku
srca Tvog i mog!

Iznenađenje

Ali, gle iznenađenja! Neočekivano, Isus dolazi među učenike, premda su vrata bila zatvorena. I na dan Uskrsa i osam dana kasnije Isusu više nije potrebno da se vrata otvaraju. U proslavljenomu tijelu, koje su odabrani već smjeli vidjeti na Gori preobraženja, Isus nadilazi okvir prostora i vremena. Kao što je izišao iz groba, tako može ući u prostoriju gdje su se učenici bili zatvorili.

Autoritet i snaga njegove osobe vidljivi su i u njegovu pozdravu. U vrtu na Maslinskoj gori Gospodin je i drugi put morao kazati da je on Isus kojega traže. Na vazmeni je dan također potrebno ponavljanje. Dvaput Isus izgovara svoj pozdrav: »Mir vama!« (Iv 20,19.21). Dobro da učenici nisu kod prvoga oslovljavanja popadali na tlo kao ljudi u Maslinskome vrtu (Iv 18,6). Doživljaj je tako snažan, radost tako velika! Evanđelje opisuje i apostoli sami svojim riječima potvrđuju silnu stvar: vidjeli su Gospodina (Iv 20,20.25). To svjedoči o pravomu susretu s Bogom. Kada stoji pred uskrslim Kristom, čovjek se nalazi pred živim Bogom.

Tješitelj

Uskrsli je Učitelj dobri pastir – dolazi ohrabriti svoje. Utvrđuje njihovu vjeru i daje im Duha Svetoga. Isusovo uskrsnuće nije tek puko veselje ili smireno promatranje uskrsloga Krista. Isusovo uskrsnuće jest poslanje. Kao što je Otac poslao Isusa, tako on šalje učenike (Iv 20,21). Njegovo poslanje oni poznaju. Što je on činio, sada oni moraju nastaviti.

Na Duhove zbit će javni događaj i svi će ih razumjeti. Prema Ivanovu Evanđelju, Učitelj već na dan Uskrsa daje Duha Svetoga. Tako se potvrđuje prisutnost Presvetoga Trojstva u otajstvu uskrsnuća. Otac je uzvisio Isusa, Sina, a Sin svojim dahom daje Duha (Iv 20,22). Duh je tu radi oproštenja grijeha, kako sam Gospodin naznačuje dajući im vlast. Petar je triput zatajio Isusa, a svi su se razbježali. Apostoli znaju svoju slabost i grijeh i zato mogu biti nositelji Božjega oproštenja. Duh je tu radi toga da razumiju Pisma. Prema svjedočenju Lukina Evanđelja, upravo tumačenjem Pisma shvatit će tajnu uskrsloga Krista. Isus im otvara pamet da razumiju Pisma i tumači im što sve ondje ima o njemu.

Nevjerni Toma

Premda je bio apostol i svjedok mnogih Isusovih čuda, Toma ne vjeruje na riječ ostalih. Kada, međutim, apostoli svojemu drugu Tomi govore: »Vidjeli smo Gospodina«, onda izjavljuju nešto veliko i važno. Slično je pred više stoljeća prorok Izaija istim riječima zapisao silno viđenje o Bogu koje je imao u hramu: »Vidio sam Gospodina« (Iz 6,1). Zapravo se ne čudimo što Toma izriče svoju čežnju za sigurnom spoznajem i opipljivim iskustvom.

Isusova je pedagogija ustrajna i čudesna. Premda hvali one koji ne vide, a vjeruju, Tomi izlazi ususret upravo u njegovoj želji i potrebi da vidi i da opipa. Poznaje i odgovara izravno na njegov uvjet koji je Toma postavio. Vlastitom rukom Toma smije dodirnuti rane Otkupiteljeve. Pred Tomom Gospodin proglašava novo blaženstvo koje se odnosi na vjernike tijekom vjekova.

Sumnja kao dokaz

Upravo se Tomina nevjera, ali i nevjera ostalih apostola, može promatrati kao jedan od dokaza za povijesnu istinitost Kristova uskrsnuća. Dvojica koji se vraćaju u svoj Emaus kreću na put kada su već žene javile da su vidjele Uskrsloga. Zbunjeni su i ne vjeruju. Prema Markovu Evanđelju, apostoli nisu povjerovali Mariji Magdaleni da je Isus živ i da ga je vidjela (Mk 16,11). Prema Lukinu Evanđelju, mislili su da je ono što žene pričaju pusta tlapnja, a kod Mateja među apostolima neki sumnjaju sve do časa kada im Isus u Galileji daje sveopće poslanje (Lk 24,11; Mt 28,17). Upravo takvim naglascima Sveto pismo pokazuje svoj oprez i realističnost kada se radi o uskrsnuću. Kao i inače u Bibliji, traže se živa provjera i iskustvo, tek onda čovjek može biti svjedok.

U opisu Tomina susreta s Isusom u središtu stoji Isusov probodeni bok. Toma se može vlastoručno uvjeriti kako uskrsnulo srce ponovno kuca.

Vjerovati – danas

Kako je nama s velike povijesne udaljenosti vjerovati u uskrsnuće? U sličnoj smo situaciji. Što više upoznamo cjelinu Isusova života i naučavanja, sposobniji smo približiti se tajni njegova uskrsnuća. Kada uđemo u tajnu Svetoga pisma, postajemo sposobni razumjeti o čemu je riječ. Apostoli, kada prvi put dolaze do praznoga groba, još nisu upoznali Pisma (Iv 20,9). Poslije će im biti normalna stvar propovijedati o uskrslomu Isusu. Sva ljudska čežnja za zagrobnim životom i slutnja o vječnosti u Isusu Spasitelju dobiva sliku i potvrdu. Onomu što prepoznajemo u Isusu smijemo se s razlogom i utemeljeno nadati za same sebe.

Sveti Pavao, kojemu zahvaljujemo prvi pisani izvještaj o uskrsnuću, obratio se, korjenito. Ali ipak jasno kaže da teži prema naprijed. On tek pokušava biti zajedno s Isusom u njegovim patnjama, kako bi onda dosegao snagu njegova uskrsnuća (Fil 3,10). Tako je i s nama danas. Uđemo li u tajnu križa, jasnije nam je Isusovo uskrsnuće.

Iv 20,19–31

p. Niko Bilć, SJ

Antun Branko Šimić

Vjerujem!
Živim, Gospodine, nosiš mi umorne korake!
Znam i čvrsto vjerujem da Uskrsli Bog si ti.
Koji grijehe mi prašta
i daje da srce mi moje sjaji
bjelinom ovoga Uskrsnog dana.
Vjera moja nosi me
Vjerujem u Oca Sina i Duha Svetoga
Boga trojedinog, trojedinog.
Vjerujem!
Klanjam Ti se Presveti, podižeš mi umorne oči.
Blagujem Tvoje tijelo što snagu mi daje živjeti.
U istini Sina Tvog jedinog,
u Ljubavi neizrecivoj
koja me vodi po Duhu Svetomu!
Vjera moja nosi me!
Vjerujem u Oca Sina i Duha Svetoga
Boga trojedinog, trojedinog.
Da, ja vjerujem!
U Boga trojedinog!

Stihovi: Ksenija Abramović

Lk 24,13–33

U dvojici učenika na putu u Emaus duboko je i mučno razočaranje jer se nije dogodilo ono što su očekivali. Iznevjerio ih je njihov Učitelj od kojega su očekivali veliku mesijansku pobjedu. Nisu našli ono što su tražili. Nije bilo po njihovu. Njihova razočarana nada dobit će svoje ispunjenje. S njima hodi onaj kome su se nadali! Ali to još ne znaju. Njegova obnoviteljska snaga kojoj su se nadali ne obuhvaća samo političke crte kraljevstva, nego pobjeđuje smrt, nadvladava grob.

Emaus označava bijeg od Jeruzalema. Svi su učenici pobjegli, svatko po naravi bježi od užeta i lanaca koji odvlače u tamnicu, od mračne izdaje, od krvi pod bičevima i trnjem, od pljuvanja, udaranja i poruge, od križa i Kalvarije. Upravo u njihovu bijegu Bog ih ne ostavlja. Isus im se pridružuje. Još ga ne prepoznaju, ali on hodi s njima.

»Oni se zaustaviše…«, ističe Sveto pismo. Na svojemu putu u Emaus dvojica razočaranih raspravljača odjednom staju. Svoj pogled, svoje misli, svoj interes usmjeravaju na novoga suputnika. Pridošlica im prilazi s pitanjem: Kakav je to dijalog koji međusobno vodite? Treba znati zastati, pogledati i osjetiti što je u nama, što nas zaokuplja, koje nas težnje ispunjavaju.

Isus pristupa kao suputnik. Sluša pažljivo njihovo prosuđivanje. Prihvaća i svojevrsnu uvredu da je neobaviješteni došljak i neznalica u Jeruzalemu. Njihova zaokupljenost događajima velika je. Zainteresirano diskutiraju. Obaviješteni su o svemu, znaju povijest Isusovu. Prava je kateheza koju pred Isusom izriču. Znaju odakle je, znaju za njegovo javno djelovanje. Znaju za osudu i raspeće. Znaju za žene koje bijahu na grobu i za anđele koji rekoše da je živ. I za apostole koji su također onamo otrčali. Ali ono najvažnije izmaklo im je.

Dobro je da su se zaustavili. S Isusom koji im pristupa počinje pravi dijalog koji vodi naprijed. Kada im on počne govoriti i tumačiti Pisma, buktinja se pali u njihovu srcu. Gorjelo im je srce! U svojim grudima učenici osjećaju nov izvor svjetla i topline. To je njihov zajednički osjećaj koji će naknadno prepoznati i govoriti o njemu. Sveti Pavao piše: neka u svima vama bude jedan osjećaj – Kristov (Fil 2,5).29

Nasuprot depresiji i letargiji, evo ih sada ovaj privlači! Još ga nisu prepoznali, ali već mole: »Ostani s nama!« (Lk 24,29). Došli su već do toga da izriču svoju zajedničku prošnju.

Zajednički osjećaj, koji se stvorio u njima, ima i bitne posljedice. Postaju aktivni, vraćaju se u krug učenika (r. 33), odlaze iz Emausa natrag u Jeruzalem. Ondje će primiti radosno svjedočenje drugih. Ondje će, dok oni još govore, Isus doći među sve njih i kazati: »Mir vama« (r. 36).

p. Niko Bilić, SJ

Uskrsnuće kao povijesna zbilja

Premda ističemo prazan grob kao dokaz povijesnosti Isusova uskrsnuća, po Svetomu pismu traži se nešto drugo. Potreban je susret s Uskrslim. Učenici trebaju prepoznati da je to baš taj njihov Učitelj koji je bio raspet i još ima tragove rana, a sada živ stoji među njima. Tek tada oni, pa i mi, možemo govoriti o uskrsnuću.

Koliko god Isus otvoreno najavljuje svoju muku i smrt, svaki put najavljuje i uskrsnuće. Najavio je pred svima i znak Jonin. Kao što je Jona u ribljoj utrobi proveo tri dana, tako će i on u utrobi zemlje. Kod preobraženja na gori pokazuje svoje pravo – božansko – lice koje će svi moći vidjeti nakon uskrsa. Tada od odabranih traži da čuvaju tajnu sve »dok ne uskrsne od mrtvih« (Mt 17,9). I tom je prilikom jasno najavio uskrsnuće, premda oni još nisu shvatili što je to »uskrsnuti od mrtvih«.

Bez svjedoka

Zašto je trenutak Isusova uskrsnuća ostao skriven od očiju svjedoka? O samu događaju uskrsnuća imamo tek neke naznake u Matejevu Evanđelju koje spominje snažan potres i dolazak Božjega anđela s neba (Mt 28,2). Uspoređen je s munjom (28,3).

Prvi razlozi zašto je trenutak uskrsnuća skriven jesu naravni. Kao i kod navještenja, gdje je samo Gospa u razgovoru s anđelom u skrovitosti nazaretske kuće, i kod rođenja Kristova, koje se zbiva izvan grada – mi ljudi glavne i bitne stvari vrlo lako propustimo. Nismo prisutni. Drugo nas zaokuplja. Izvrstan su primjer učenici na putu u Emaus. Sve točno znaju o Isusu, ali odlaze jer im je ono najbitnije promaklo.

Učenici su se u strahu prvo razbježali, a onda zatvorili. Oni nisu kod groba u trenutku uskrsnuća. Pobožne žene, kao i svi vjerni židovi, poštuju subotnji počinak. Doći će na grob kada je kamen već otkotrljan i Isus odsutan. Stražari uz Isusov grob od straha su obamrli (Mt 28,4). Dublji teološki razlog skrivenosti uskrsnuća može se usporediti s Isusovim upozorenjem nakon preobraženja ili zabranom da govore tko je on. Treba čuvati tajnu. Uskrsnuće je tajna vjere, nije medijski spektakl površne razbibrige.

Uskrsnuo od mrtvih

Isus ispunja proroštva koja je sam ponavljao. Vjerno je izvršio žrtvu, a uskrsnuće je dovršetak žrtve. Prema sv. Pavlu, uskrsnuće je dovršetak prinosa Ocu (1 Kor 15,20).

Uskrsnuće je nagrada za vjernost. Potvrda je Očeve ljubavi. Kod krštenja i kod Preobraženja bila je to jasna Očeva riječ, njegov govor, sada se Otac djelom očituje. Stvoritelj koji je u početku od praha zemaljskoga oblikovao čovjeka i udahnuo mu dušu, sada iz groba diže svoga sina koji je pravi Bog i pravi čovjek. Uskrsnuće Isusovo znači njegovu pobjedu nad našom ljudskom zloćom. Božja je ljubav jača. Isusov uskrs, napokon, potvrda je naše nade u vječni život.

Među pokojnima

Svojom smrću Krist silazi do boravišta mrtvih koje je u Svetomu pismu poznato kao Šeol u hebrejskoj, odnosno Had u grčkoj tradiciji. Prema Pavlovu hvalospjevu, uskrslomu se Isusu klanjaju i stanovnici neba i zemlja, a i svi podzemnici. Otac mu je dao ime nad svakim imenom, koje vrijedi i za prostor mrtvih.

Sukladno izgledu grobne jame Sveto pismo promatra smrt kao pad u jamu gdje su mrak i beživotnost. Ondje čovjek ne svjedoči o Božjim djelima i ne hvali ga. U liturgiji je to velika subota – pokoj pokojnih.

U vjerovanju Crkve Isus, koji doživljava pravu ljudsku smrt, sjedinjuje se sa svima umrlima. Uzima na sebe njihovu sudbinu. Svu težinu i sva pitanja koja smrt i dovršetak zemaljskoga života donose Isus ne »izgurava« iz vidokruga, nego uzima kao svoju sudbinu. Grobnica sa zapečaćenim kamenom to potvrđuje.

Ne samo produžetak

Već Stari zavjet poznaje prava uskrisenja. I učitelj Ilija i učenik Elizej oživjet će umrloga mladića, kao što će Isus oživjeti jedinca udovice iz Naina. Kada je pak pokojni Elizej već položen u grob, Božji Duh djeluje preko njega. Jedan će mrtvac oživjeti dotaknuvši se Elizejevih kostiju. Isus će dozvati u život dvanaestogodišnju Jairovu kćerkicu, uskrisiti od mrtvih prijatelja Lazara.

Sve je to međutim povratak u ovozemni život kojemu po zakonu naravi opet predstoji umiranje. To je takoreći produžen život. Isusovo uskrsnuće jest prodor Božje slave u ljudski život. On nosi tragove rane i hrani se običnim jelom, ali u isti uskrsni dan on je na više mjesta, ulazi u prostoriju, premda su vrata zatvorena. Uskrsli je Isus iznad fizikalnih zakona i »jednom uskrišen, više ne umire«. On pokazuje pred svjedocima ono čemu se mi nadamo o uskrsnuću tijela u posljednji dan.

Isusovo uskrsnuće danas

Uskrs je središte liturgijske godine i proslava Isusova uskrsnuća temelj je kršćanske duhovnosti. Kršćanin je uskrsni čovjek – gleda na svoj život u cjelini. Već sada smijem živjeti tako da uzmem u obzir i onu vječnost koju mi Bog dariva nakon groba.

Probuditi se iz mrtvila, uspraviti se nakon pada u grijeh – zadatci su za svakoga vjernika. Ostvarujemo ih Božjom snagom. Sada je čas da se u sakramentima i u osobnoj molitvi susretnemo s Isusom kao velikim svećenikom »koji prodrije kroz nebesa« (Heb 4,14).

A za one oko njega – za nas – velik zadatak tek počinje. Vjerne su žene ostale uz križ. Budnim okom promatrale su kako je tijelo Raspetoga sahranjeno. Marljive, spretne ženske ruke pripravile su miomirisne pomasti. Čim je propis dopuštao, pošle su kamo ih srce vuče. Idu do groba da pokojniku iskažu ljubav. I ući će u grobnu pećinu i tako pokazati da vjerno nasljeduju Krista čak i u tome. Ušle su i među smrtne sjene samo da mu budu blizu. Na simboličan način »suukopane su s Kristom« (Rim 6,4) – rekao bi sv. Pavao. Ali pitanje koje će čuti pokazat će da je vjernost Kristu nešto puno drukčije od časna štovanja pokojnika. »Što tražite živoga među mrtvima?« (Lk 24,5). Vjera u Krista bitno se razlikuje od mitova i svjetskih religija koje počivaju tek na davnim predajama i drevnim uspomenama od pamtivijeka. Okrenute su prošlosti i umrlima koji su pošli s ovoga svijeta. »Nema ga ovdje, uskrsnuo je!« (Lk 24,6). Kršćanstvo je okrenuto budućnosti, okrenuto je životu. Bog je Bog živih. Ovi ovdje oko nas, i mi sami – Bogu smo važni!

Božja se snaga utjelovila tako da je velik kamen s ulaza otkotrljan. Utjelovila se u haljinama koje su poput munje zablistale na dvojici glasnika tako da se nije moglo ni gledati u njih. Središnja poruka koju donose nije nepoznata. To su riječi Isusove koje je on još u Galileji govorio. U središtu današnjega uskrsnog izvještaja stoji Gospodinovo proroštvo koje je sam izrekao.

Žene čuju anđeosku zapovijed: »Sjetite se!« To je čudesna formula koja će i nas danas dovesti u novost života. »Spomeni se, čovječe!« Kao što je Blažena Gospa čuvala događaje u svojemu srcu i razmišljala o njima, tako se i ove uskrsne žene sjetiše. Pamte što im je Učitelj govorio. Sjećaju se sažetka sudbine o kojoj Sveto pismo piše: Krist treba biti predan, raspet i treći će dan ustati (Lk 24,7). Isusov životni put – koji je on jasno najavio i na koji je svesrdno pozivao: »Dođi, slijedi me!« – ključ je za uskrsnu tajnu. Isti Bog koji je cio narod proveo kroz More crveno i izveo ga iz ropstva, isti Bog mogao je i ljubljenoga Sina jedinorođenca izvući i uzdići iz grobne jame.

Žene koje su se pitale o otvorenomu i praznom grobu, sjetile su se. I baš kada su izvršile taj nalog, u Evanđelju postaje jasno da to nisu bezimeni likovi. I Bog se njih sjetio. To su Marija i Ivana i druga Marija (Lk 24,10). To si ti, moj brate i sestro moja! Tebe je Gospodin u dlanove svoje urezao i rekao: ti si moj!

Ako nam se dogodi da posumnjamo u Boga i da Isusov život smatramo maštarijom i običnom pričom, evo nam utjehe. Ni apostoli još nisu bili kadri povjerovati u čudesnu novost. Ali dužni smo otrčati zajedno s Petrom i sami izvidjeti. Zato je i u ovoj crkvi Božji grob. Treba stati pred lice Kristovo i potražiti odgovor. Od toga Crkva živi. Ako moderni svijet u pluralizmu religija želi kršćansku vjeru staviti uz bok i u isti rang s ostalim predajama i pokretima, promašuje ono bitno. U opasnosti je da Isusov pashalni misterij proglasi tlapnjom, jednom od niza sličnih priča. Ako Europa želi prešutjeti svoje kršćanske korijene, samu sebe osuđuje da ostane na onoj prvoj zbunjenosti i teškomu pitanju pred otvorenim grobom. Ostat će na čuđenju dok se svatko bude vraćao svojim putom.

U današnjemu Evanđelju ne pojavljuje se uskrsli Isus. Sveti Luka kao da želi istaknuti da su prvi učenici Kristovi u istoj situaciji kao i mi danas. Ali još više, Božja riječ usmjeruje našu pozornost na ono oko nje, na ovu uskrsnu svijeću koju je svećenik zapalio i na ovaj oltar na koji će danas, ovdje, doći živi i uskrsnuli Krist među nas. I mi poput dobrih žena pristupamo i tražimo tijelo Gospodina Isusa (Lk 24,3). I mi smo poput Petra došli da se sami uvjerimo. I ne ćemo naći tek prazan grob i povoje gdje leže, nego ćemo pronaći živo i proslavljeno, uskrsnulo tijelo Kristovo.

Primjer evanđeoskih žena koje naviještaju i govore još jednom jasno dokazuje da riječi nisu dosta. Traže se djela. Traži se onakav život koji će zaslužiti povjerenje bližnjih. Nije dosta samo priznati grijeh, treba se pokajati i obratiti. Nije dosta samo biti suukopan – ući u grob s Isusom, nego treba, slavom Očevom, i ustati s njime. Samo tako smo mrtvi grijehu, a živimo Bogu (Rim 6,10).

Post 1,1–2,2; Rim 6,3–11; Lk 24,1–12
Vazmeno bdjenje u liturgijskoj godini C

p. Niko Bilić, SJ

Prva molitva

O devetoj uri povika Isus jakim glasom: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mk 15,34; usp. Mt 27,46).

Čuveni vapaj o najdubljoj ostavljenosti i nedostatku oslonca iz Ps 22 Isus izriče nakon sveopće i dugotrajne tame (Mt 27,45; Mk 15,33; Lk 23,44). Obuhvaćala je cijelu zemlju i trajala je od podneva do tri popodne, a Luka objašnjava da to bijaše pomrčina sunca (Lk 23,45).

Svoju molitvu Ocu Raspeti izriče u tri poslije podne nakon što je punih šest sati, sve od devet izjutra, prikovan na drvo križa. Kako se mi osjećamo kada neko podulje vrijeme samo moramo mirno stajati ili čak sjediti?

Isus se služi Svetim pismom. Riječima psalma u ključnomu trenutku izriče stanje svoje duše. Za najsvetiji odnos prema Ocu uzima riječi Pisma.

Psalam 22 opisuje ruganje koje Isus doživljava. Vrijeđaju njegovo pouzdanje i ljubav: »Uzdao se u Boga, neka ga sada spasi« (Ps 22,8; Mt 27,43). U istomu psalmu čitamo iskustvo: »za odjeću moju bacaju kocku« (Ps 22,9). To će Isus doživjeti (Lk 23,34) – da se ispuni Pismo, tumači Ivan (Iv 19,24). Psalmist opisuje: »Moj se jezik uz nepce slijepio« (Ps 22,16). Isus će otvoreno reći: »Žedan sam« – da se ispuni Pismo, opet tumači Ivan (Iv 19,28). U psalmu napokon mučenik govori kako su mu ruke i noge proboli i kako sve svoje kosti može prebrojiti (Ps 22,17). To se s Raspetim bolno ostvarilo.

»Bože moj, Bože moj« – važan je ovaj vapaj. Velika je pomoć prepoznati i izreći najdublju bol. Potužiti se i pojadati ljekovito je. Pogotovu na pravomu mjestu. Isusove riječi jesu molitva – upućene Bogu, Ocu koji ga je ostavio. I u najvećoj muci Isus se ne odriče pripadnosti Ocu. Naziva ga svojim Bogom. Drevna formula saveza u Isusovoj molitvi živi. Taj trenutno daleki Bog jest njegov Bog. A Isus je njegov Sin. Njegov je.

Hebrejska gramatika poučava da lama nije samo pitanje nego predbacivanje. Zašto tako činiš? Još više od toga – kako doslovno novozavjetni, onda i hrvatski, jezik prevodi hebrejsku upitnu riječ: za što? eis ti? – Isus pita o svrsi. S kojom svrhom, za koji cilj? Čemu? – pita on. Radi čega, s kojim ciljem je napušten?

Psalam u završnomu dijelu već najavljuje preokret i sretan dovršetak. Isus će u miru predati svoj duh. U svojemu zadnjem vapaju više ne će govoriti općenito: »Bože«, nego opet: »Oče.«

Druga molitva

I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: »Oče, oprosti im! Ta ne znaju što čine« (Lk 23,34). A bijaše treća ura kad ga razapeše (Mk 15,25).

Druga Isusova molitva: »Oče, oprosti im« (Lk 23,34) vremenski prethodi prvoj. Luka izvješćuje kako Isus moli za krvnike kod razapinjanja, dakle šest sati ranije, u devet ujutro, kako precizno bilježi Marko (Mk 15,25). U govoru na gori poučavao je Učitelj i tražio: »Molite za one koji vas progone« (Mt 5,44), sada to sam djelom potvrđuje.

Kada Isus moli: »Oprosti im!« (Lk 23,34), onda u Svetomu pismu izgovara onu istu molbu, istu riječ koju i mi upućujemo Ocu kad god molimo: »otpusti nam!« (afes Mt 6,12; Lk 11,4).

Isus se više puta obraća Ocu u molitvi, govori »Oče«: kada slavi Oca koji se objavljuje malenima (Mt 11,25), kojemu se svidjelo sve predati Sinu… (r. 26, Lk 10,21); kada zahvaljuje Ocu za Lazarovo uskrisenje (Iv 11,41); kada u potresenosti moli da Otac proslavi ime svoje (Iv 12,27); u velikosvećeničkoj molitvi nakon Posljednje večere (Iv 17); kada se moli u Getsemaniju da ga mimoiđe kalež muke, ali po Očevoj volji (Mt 26,39.42; Lk 22,42). To je jednako čuvenu izrazu Abba! (Mk 14,36); kada, eto, moli oproštenje za krvnike i, napokon, kada predaje duh u ruke Očeve (Lk 23,34.46).

Treća molitva

Viknu jakim glasom: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu (Lk 23,46). Preda duh (Iv 19,30).

Tako dolazimo do treće i posljednje Isusove molitve. Sva evanđelja zajednički izvješćuju da su Isusu dali piti i da je potom umro. Pritom je iznova zavikao jakim glasom (Mk 15,37; Mt 27,50). Nakon prvoga iz Ps 22, evanđelja spominju još jedan vapaj. To je drugi krik, povik Isusov kojim svoj duh povjerava Očevim rukama.

I opet se – za najsvetiji odnos prema Ocu – služi riječima Pisma. U Ps 31,6 čitamo: »u tvoje ruke duh svoj predajem.« To pripada u posljednje Isusove riječi prije preminuća.

Predaje duh u ruke Oca koji je veći od svih. Iz ruke Očeve nitko ne može istrgnuti ovce – poučavao je kao dobri pastir (Iv 10,29). Sada svoj duh predaje u te sigurne ruke. Već je Izaija pisao u molitvi (Iz 64,7): »Ti si naš Otac. Mi smo glina, ti naš lončar. Svi smo djelo tvojih ruku.«

Ruke su to dobroga oca koji vidi sina izdaleka, trči prema njemu i pada mu oko vrata – rukama ga grli (Lk 15,20). Premda Luka ne spominje ruke, slika je jasna.

Evanđelja potvrđuju da Isusova molitva na križu nisu samo riječi, nego i djelo: Matej govori ne samo o izdisanju, nego o otpuštanju duha, a Ivan još jasnije piše kako Isus kod preminuća »predaje duh« (Iv 19,30), izručuje ga, kao što je sam bio predan (paradidomi). Što u molitvi kaže, to Raspeti i čini.

Ovakvo predanje, ovakav način umiranja ima svoje prve plodove. Satnik – vojnik, stranac – dolazi do vjere (Mk 15,39; Lk 23,47).

p. Niko Bilić, SJ

Planite b’jeli ognjevi duše,
Uždi se, srce, s’jevaj,
Vjetrovi mržnje vijore zemljom,
Kristovu pjesmu pjevaj.
Pokriti ledom pupovi ruža
O toplom suncu sniju,
Neka ih tvoje ognjene zrake
Plamenom svojim zgriju.
Hladnom i golom pustarom zemlje
Množija gladnih vrvi;
Ekstazom bukni, pripravno mr’jeti
Svoje im podaj krvi.
Stani nad zemljom, gdje milijuni
Sapeti gvožđem trunu,
Zv’jezdama daždi, s neba im trgni
Sunčanu sjajnu krunu!
Planite b’jeli ognjevi duše,
K nebu se, srce, popni i gori,
Plamteć izgori.

Izidor Poljak