Kako su rasli zemlja i nebo

Božić.
Rekoh joj: ”Nacrtaj mi Božić.”
Dugo je sjedila.
Zamišljena.
Nad papirom.
S olovkom u ruci.
Napokon se odlučila.
Povukla je pri dnu lista crtu od jednog do drugog kraja, a onda se dugo i upitno zagledala u mene.
A ja, ja nisam znao što reći i više – tek tako, upitah:
S koje strane to treba gledati?
Ona odmakavši olovku od usta i privukavši papir bliže meni, tiho reče:
– Ovako je bilo prije Božića. Nebo je veliko, a zemlja mala.
Potom obrne list, tako da je crta koju je povukla bila sasvim pri vrhu. Reče:
– A ovo je poslije Božića. Nebo i zemlja su narasli.
Zemlju sam nacrtala ali od neba je tek ovo malo stalo. Sada ti je nebo svuda tu okolo.
I zaokruži rukom uokolo lista.
Gledala me zabrinuto, kao da se pita razumijem li, a onda me obujmi svojim ručicama. Reče:
– Ajde, idemo gledati bor, pa ćemo poslije pričati što smo vidjeli.
Siguran sam, sve lijepo vidio sam te večeri među onim granama, svjetlima.
Tek, bojim se, da nje nije bilo, ništa ne bih vidio.

Stjepan Lice

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.