Cvjetnica

Likvidacija
Iz Pisma je vidljivo kako se dugo vremena spremalo Isusovo privođenje i uklanjanje. U Markovu Evanđelju već u trećemu poglavlju farizeji i herodovci vijećaju kako da Isusa pogube (Mk 3,6). Takoreći na početku djelovanja! Već su prve stranice Evanđelja obilježene spletkarenjem i planom za likvidaciju. I to samo zato što je blagovao s grješnicima. Samo zato što je dobro djelo – nahraniti gladne i ozdraviti bolesne – stavio iznad subotnjega počinka.
U Lukinu Evanđelju kod prvoga nastupa u rodnomu Nazaretu već pokušavaju ubiti Isusa. Žele ga strmoglaviti (Lk 4,29). Sam Gospodin triput otvoreno najavljuje da će biti predan, izrugan, mučen i razapet. Ali, treba reći, svaki put on već najavljuje i uskrsnuće. Od Luke znamo da im je već prije govorio da se na njemu trebaju ispuniti Pisma (Lk 24,44). Tako već Stari zavjet u slici Abrahamove žrtve najavljuje žrtvu Božjega ljubljenog Sina koji se s povjerenjem posve prepušta u ruke Očeve (Post 22). Kod proroka se vidi kako ljudska zloća želi smrt pravednika.

Isus i neprijatelji
Kakav je bio Isusov odnos prema onima koji će mu kasnije doći glave? Farizejima Isus jasno spočitava da zlorabe Božji zakon i da uzdižu vlastite predaje. Ali ne odbija dijalog s njima. Upravo onima koji su se držali pravednima upućuje npr. pouku o farizeju i cariniku u hramu. Carinik zbog svoje molitve postiže pravednost pred Bogom, ali farizej je taj koji u svojoj molitvi rabi poznatu riječ euharisto — zahvaljujem od koje će nastati oznaka za središnji sakrament. Pismoznancu će dopustiti da sam izrekne koje su to dvije najveće zapovijedi u Zakonu (Lk 10,27). Pohvalit će ga da nije daleko od kraljevstva Božjega. Glavare svećeničke, pismoznance i starješine pitat će: »Zar niste čitali« (Mk 12,10) – upozoravajući ih na veliko blago Božje riječi koje im je povjereno. Ondje se u Ps 118 najavljuje i njegova odbačenost, ali i uskrsnuće. Znaju oni taj tekst o odbačenomu kamenu koji postaje kamen temeljac. Usuprot njihovoj optužbi rimsku je vlast Isus zapravo poštovao i tražio da se caru dadne carevo. Petru je naložio da plati porez i za sebe i za njega. Vjeru rimskoga satnika pohvalit će. Rimski satnik vjeruje da Isus može zapovijedati bolestima i zlodusima kao što i on zapovijeda vojnicima i slugama.

Prijetnja?
Zbog čega je Isus bio prijetnja – smetnja tadašnjemu vjerskom i političkom establišmentu? Isus koji je prolazio zemljom čineći dobro u pravomu smislu nije bio prijetnja. Vlastodršcima je moglo smetati jedino to što zbog svojih riječi i svojih djela ima jako velik utjecaj pa nisu mogli po miloj volji manipulirati. Čitamo kako su silna mnoštva hrlila za Isusom i da su visili o njegovoj riječi. Čini se da je ipak Isus u najvećoj mjeri žrtva namještaljke i montiranoga procesa i tako se sjedinio s tolikima u povijesti. Optužen je da diže bunu, a on je donosio zdravlje bolesnima i hranu gladnima. Optužen je da je htio razoriti hram, a on je govorio o svojemu vlastitom životu. Lažu da se protivio caru, a on je jasno rekao da treba caru dati carevo.
Jesu li i jeruzalemske vjerske vlasti bile podijeljene oko toga kako se postaviti prema Isusu? Očit je primjer Nikodem koji je već unaprijed tražio kontakt s Isusom, makar noću — iz straha jer je član najviše vlasti. On će tražiti pravedno i zakonito postupanje (Iv 7,50), ali njegov glas nije uvažen. On iskazuje počast pokojnomu mučeniku zajedno s Josipom iz Arimateje (Iv 19,39). Bilo je, očito, ljudi u višim krugovima koji su prihvatili Mesiju. Pavao, koji će se kasnije obratiti, pripada vrhu društva.

Tko je odgovoran?
Tko snosi odgovornost za Isusovu smrt? Misterij Kristove smrti već u evanđeljima promatra se kao dragovoljna žrtva. Ivan Krstitelj naziva Isusa Božjim Jaganjcem koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29). Zato mi kršćani svi priznajemo da smo svakim svojim grijehom sukrivci, suodgovorni i da svojom zloćom pristajemo na Kristovu smrt. Sam Isus najavljuje da će proliti svoju krv kao otkupninu. U Getsemanskomu vrtu jasno je da muku, križ i smrt promatra kao kalež iz ruke Očeve.
Ipak, želimo li tražiti konkretne krivce, možemo ih naći u onima koji namještaju lažne svjedoke i huškaju svjetinu da traži Barabu umjesto Isusa. Naći ćemo ih i u onima koji su već unaprijed vijećali kako ga pogubiti i samo su tražili način. To je njihova slobodna odluka. Odgovornoga možemo naći i u Pilatu koji triput ponavlja da ne nalazi krivice na optuženiku, ali ipak ga predaje da se razapne. Odgovornost počiva i na svakomu čovjeku koji se pridružio razularenoj svjetini, gazeći vlastito ljudsko dostojanstvo.
Tu je napokon Juda koji Isusa predaje. Ali Ivanovo Evanđelje jako naglašava da je u nj ušao Sotona te da je Juda žrtva opsjednuća. U konačnici takav zločin i izopačenost naših ljudskih odluka i postupaka upućuje na samoga Sotonu u pozadini – oca laži i ubojicu ljudi od početka. Zanimljivo da i glavari svećenički, predajući ga rimskoj vlasti, i Pilat, koji pere ruke, prebacuju krivnju na drugoga. Kao Adam i Eva kod pragrijeha. Čovjeka šalju u smrt, a nitko ne preuzima odgovornost.

Svečani ulazak
Unatoč neprijateljskomu raspoloženju službenih krugova, narod Isusa ipak dočekuje s palminim grančicama i maslinama. Veliko mnoštvo i oduševljenje kao iz prvih dana Isusova djelovanja obilježavaju svečani ulazak u Jeruzalem. Grančice podsjećaju na Blagdan sjenica kod kojega se čitao Zakon pred svom zajednicom i radosno se slavilo izbavljenje iz kuće ropstva. Isus koji ulazi na mladu magarcu ispunja Zaharijino proroštvo (Zah 9,9). Ljudi prepoznaju s velikom nadom Sina Davidova – obećanoga kralja. Ali masa kao masa! Prebrzo će se dati nahuškati u drugomu pravcu. Zato se traži obraćenje srca i izgrađena osobnost da budemo jaki i postojani kao Isus.

p. Niko Bilić, SJ

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.