Legenda o božićnoj zvijezdi

U Meksiku, glavnom gradu istoimene zemlje u dalekoj Americi, Božić je velika prilika za slavlje. Svi koriste zgodu da pokažu novu odjeću, da prirede birana jela i pića, da razmijene skupe i vrijedne darove. Uostalom to se čini posvuda u kršćanskom svijetu.

No, i u Mesiku je bilo ljudi koji si ni na tako veliki blagdan nisu mogli priuštiti slavlje.

Jedna od takvih sirotica bila je Ines. Bijaše to mala, dražesna Indijanka, djevojčica velikih crnih očiju i tamna lica. Ona je na Badnji dan hodala tržnicom i očima gutala raznovrsnu robu izloženu po tezgama: bijaše tu slatkiša, pečene puretine i krumpira koji su mirisali nadaleko.

Ali sve je to bilo nedostupno ubogoj Ines, čije bogatstvo bijaše jedino smiješak. Njime je nastojala pridobiti prodavače, koji su je voljeli i uvijek bi joj nešto podarili.

Majka joj je sašila platnenu torbu koju je nosila sprijeda i u kojoj je obično završavalo sve što bi dobila. Ines ju je svakoga dana pomno pregledavala da se ne bi izgubilo nešto od onoga što je skupila. Sve što bi se našlo u torbi, bilo je dragocjeno: kruh i poneki kolačić za mladu braću i sestrice kao i za bolesnu mamu kojima je to podvečer donosila.

Ines je imala oštro oko, te je i među odbačenim stvarima prepoznavala nešto još upotrebljivo što bi njezina spretna ruka odmah odvojila, oprala i uredno pospremila.

Te Badnje večeri torba bijaše punija nego obično, pa su i njezina braća i sestre mogli slaviti. Ali Ines nije baš bila sretna. Potajno ju je mučila mala i ustrajna tuga.

U gradu Meksiku vladao je lijep običaj: u Badnjoj su noći u župnu crkvu sva djeca donosila Djetetu Isusu cvjetić na dar. Bila je to neka vrst natjecanja čiji će cvijet biti ljepši.

Ines je također željela donijeti Isusu cvijet. Često je zamišljala kako baš ona, siromašna Indijanka, daruje božanskom djetetu najljepši cvijet. Ali kako bi ona, koja je toliko radila da pronađe malo kruha i voća, mogla doći do cvijeta? Na balkonima bogatih gospođa viđala je krasnih cvjetova, neki su virili i iza teških željeznih ograda. Dolazila je u napast da ubere najljepši, no odmah bi se sjetila da se Isusu ne smije darovati ukradeno.

Ines je sa zadovoljstvom mislila o dobrim stvarima koje je nosila svojima i o tome kako će je radosno dočekati. No te se večeri nije žurila kući. Lutala je pomalo nemirna i u želji da pronađe najljepši cvijet, koji je toga časa bio samo u njezinoj mašti. Krivudava staza do onoga dijela grada u kojemu je stanovala vodila je kroz prastare razvaline. Nekad je običavala u pukotinama naći kakav zeleni list ili bojažljivi cvjetić, pa je i te večeri pomislila da bi možda mogla naići na kakav poseban cvijet koji bi mogla odnijeti Isusu.

Uvukla se pažljivo među stijene.

Razgledala je uokolo, pretraživala pomno iza ruševina. No ništa nije našla, nije vidjela ni jednog jedinog cvjetića.

Bijaše se već spustila noć. Braća i sestre su je čekali s nestrpljenjem, a majka već postala zabrinuta što je nema.

Ines je još jednom pogledala uokolo i u polumračnom kutu spazila busen biljke sa sjajnim zelenim listovima tako raspoređenim da su izgledali poput cvijeta. Sagnula se i ubrala nekoliko grančica. Skupila ih je u stručak, osjećajući da još nešto nedostaje. Onda se ipak dosjetila, skinula je ukrasnu vrpcu kojom joj je bila vezana kosa i dodala zelenim grančicama mašnu. Snopić je sasvim lijepo izgledao.

»Djetetu Isusu će se svidjeti moj zeleni darak«, pomisli, »tim više što sam ga povezala svojom najdražom vrpcom!«

Pala je noć i Ines se brzim korakom uputi kući. Prolazeći pored crkve, vidje da su ulazna vrata još otvorena.

»Nije valjda netko u crkvi u ovo vrijeme?«, pomisli. Znala je da su tada svi na večeri. Vjerojatno će djeca kasnije donositi Isusu cvijeće.

Ušulja se potajno u crkvu bosih nogu i s prljavom torbom punom voća i zelenja. Prolazila je od stupa do stupa kao sjena i prišla osvijetljenomu kutu gdje je na jastučiću bio položen oveći kipić Djeteta Isusa.

Ines pogleda svoj zeleni snopić, a u očima joj se pojaviše suze. Obratila se Isusu riječima: »Evo ti sada moje cvijeće. Znaš, ne mogu doći s drugom djecom. Bilo bi me odviše stid. Nadam se da će ti se i ovakav dar svidjeti.«

»Ah!«, začuje odjednom uzdah zadovoljstva iza sebe. Okrene se i ugleda ljude kako se okupljaju. Svi su promatrali njezin zeleni stručak i divili mu se.

»Gle lijepih cvjetova… Gdje si ih ubrala… Nikad nisam vidio tako lijepih cvjetova…« Ines spusti pogled na svoj dar, te se i sama iznenadi. Zelene grančice pretvorile su se u stručak jarkocrvenih cvjetova, a u sredini bijaše zlatno srce. Djevojčica je plaho položila dragocjeni dar do Djetetovih nogu i otrčala kući. Bila je toliko sretna da joj se činilo kako ne dotiče zemlju. Bila je sigurna da se Isusu svidio njezin jednostavni dar od zelenih grančica koji je postao najljepši cvijet u Meksiku: božićna zvijezda.

I danas se širom svijeta uzgajaju crvene zvijezde sa zlatnim srcem. One podsjećaju na čudesnu vjeru jedne siromašne Indijanke.

Bruno Ferrero

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.