Žena u čovjekovu životu

Bolnica za gubavce. U najbolnijem, najtežem smislu riječi… U njoj su ljudi koji se ničim ne bave, s kojima se nitko ne bavi i koji se neprestano vrte u krugu po dvorištu kao u kavezu…
Osamljeni ljudi. I još više: napušteni. Ljudi za koje je već sve postalo šutnja i noć.
Ipak je jedan među njima – jedan jedini – sačuvao sjaj u očima. On se znade nasmijati, kad mu se nešto ponudi, kaže hvala…
Jedan među njima ostao je čovjek – jedan jedini.
Redovnica je htjela doznati uzrok ovog čuda. Htjela je znati što ga održava na životu. I stala je paziti na njega. Vidjela je kako se svakog jutra iznad visokog, tvrdog zida pojavljuje jedno lice. Krajičak ženskog lica, majušno kao šaka, koje se smiješilo…
Čovjek je stajao tamo čekajući da dobije taj smiješak, kruh svoje jakosti i nade. On se također nasmiješio i lice je nestalo. Tada je stao čekati do idućeg dana…
»To je moja žena« – rekao je jednostavno, kad ih je misionarka zatekla. Na čas je zašutio, zatim nastavio: »Prije nego sam došao ovamo, ona me je kriomice liječila svime što je mogla pronaći. Vrač joj je dao neku mast. Njome mi je svakog dana mazala cijelo lice… osim malog komadića. Toliko da na njega stavi svoje usne…. Ali ništa nije pomoglo. Došli su po mene i doveli me ovamo. No, ona je pošla za mnom… I sada mi svakog dana svojim dolaskom govori da sam još živ.«

(usp. Gospino ognjište, 8 (1968), 115)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.