Dan spomena na mrtve

Usnih san: Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima. Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i dvije minute. “Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?” upitah ga zgranuto. A groblje bijaše nepregledno. “Ovo nije dječje groblje”, reče mi. “Ovdje počivaju odrasli ljudi.” “Pogledaj što piše” – upozorih ga na natpise. On se bolno osmjehnu. “Znam”, reče. “Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer samo su toliko živjeli.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.