Pjesma anđela

U noći kad se rodio Isus, anđeli su sišli s neba, pjevali, igrali kolo, plesali oko betlehemske štalice. Njihove su pjesme bile čiste, milozvučne i osjećajne kakve zemlja još nije čula. Nisu te pjesme mogli svi čuti. Okolni su stanovnici čuli samo nekakvo brujanje, okrenuli bi se na drugu stranu i nastavili spavati. Tko je htio čuti anđeoske pjesme, trebao je imati posebno srce.
U dnu velikoga kanala, na obalama močvare, mlada je trstika čula nebesku pjesmu i zatitrala u njezinu ritmu njišući se kao da pleše zajedno s anđelima.
»Prestani s tim!«, ukorila ju je stara trstika. »Ideš mi na živce svojim ludorijama!«
»Pusti nas da spavamo«, javile su se ostale trstike. Nisu ni sve trstike čule pjesmu anđela. Ali mala ju je trstika čula i ona je jednostavno uživala u plesu nošena divnom nebeskom glazbom: »Slava Bogu na visini… na zemlji mir ljudima koje on ljubi.«

Vrijeme je prolazilo. Mlada je trstika ojačala i odrasla, imala je na sebi nekoliko čvorova, ali svaki put kad bi vjetar zapuhao, ona bi zatreperila i kroz nju se ponavljala pjesma anđela.
Jednoga dana mlad neki pastir doveo je svoje stado da ga napoji u bari. Dok su ovce jurile da si pronađu pristup do vode, pastir se ogledavao uokolo. Pogled mu se zaustavi na trstiki, koja ga podsjeti na to da već dugo kani načiniti frulu, jer se stara toliko rasušila da joj zvuk više nije bio čist i jasan. Dohvati nož i odsiječe trstiku. Malo ju je proučio i počeo obrađivati. Htio je isprobati zvuk, a tek što je naslonio usne, iz trstike se začuše melodije koje začudiše pastira: bijahu čiste i lagane kao tajanstveni dašak, ali dašak koji prodire u srce onih koji slušaju.
Iste večeri sjeo je pastir uz ognjište, izvadio frulu i počeo svirati. Odjednom svi u kući zastadoše te zavlada tišina, čak je i pucketanje suharaka na ognjištu utihnulo; svi su slušali anđeoske melodije.
I sam je pastir bio iznenađen, učinilo mu se da nije on koji svira, nego da frula svira sama od sebe, kao da su zvukovi svojevoljno iz nje izlazili.
Jedan stari pastir zatvorio je oči i promrljao: »Čini mi se da sam ove zvukove čuo jedne davne noći u Betlehemu…«

Ali svirala je u sebi čuvala jednu još veću tajnu.
Jednoga je dana izbila žestoka svađa između dviju pastirskih grupa oko prvenstva i prava na neke pašnjake. Proradili su štapovi, jedan je od pastira potegao i nož. Mladomu pastiru toga časa dođe nadahnuće da zasvira. Zvukovi frule bijahu tihi, no istoga su trena zaustavili svađu. Pastirima se opustiše stisnute šake, čak su bili spremni na pomirenje, jer život sam po sebi bijaše dovoljno težak. Od toga dana svagda kad bi izbila svađa, pozvali bi mladoga pastira i rekli: »Zasviraj nam na svojoj fruli!« Napetosti bi nestalo, povukle bi se ružne riječi i prijetnje, ledena bi se srca otopila, a na lica pastira vratio bi se smiješak i ponovno bi zavladao mir.
Ali što će se sve dogoditi s čudesnom sviralom koja je u sebi krila pjesmu anđela?

Kad je već jako ostario, pastir je svoju frulu prepustio najmlađemu sinu. Ovaj se proslavio, zvali su ga Mirotvorac.
Kad je Mirotvorac umirao, predao je frulu svomu sinu i tako je trajalo stoljećima, sve dok je neki križar nije kupio kao uspomenu iz Svete zemlje i donio u Europu. No tu nitko više nije znao za čudesnu moć koju je ona imala. Prelazila je tako iz ruke u ruku, s koljena na koljeno, sve dok jednoga dana…
»Djede, čija je ovo stara frula?«, upita Janko, devetogodišnji dječak, dok je raščišćavao starudiju na tavanu. »Moj ju je pradjed kupio na javnoj dražbi, mora da je jako stara«, odgovori djed.
»Mogu li je zadržati?«
»Naravno da možeš.«
»Možda je čarobna…«, zaključi Janko i obriše je rupčićem. Zasvirao je i čuo mekan i jasan zvuk.
Sljedećega dana donio je Janko svoju novu frulu u školu. Onako crna i neugledna, i nije baš pobudila osobitu pozornost. Učiteljica je kasnila na sat i u razredu je nastala galama. Marko i Luka su se žestoko posvađali, na kraju i potukli bacajući knjige i klupe po razredu. Janko se povukao u kut i počeo svirati. Blagi i zanosni mir zavladao je cijelim razredom. Marko i Luka su zastali kao ukopani.
»Oprosti«, rekao je Marko. »Pomirimo se«, odgovorio je Luka i pružio mu ruku. Oči sviju bijahu uperene u Janka.
»Kako divno sviraš», rekla je Marina.
»Ja sam samo puhao u frulu…«, mrmljao je Janko zbunjeno. »Znao sam da je čarobna«, pomislio je sretan što je to otkrio.
Ali najsretnije bijaše srce mlade trstike, koje je stoljećima čuvalo pjesmu anđela, a da nije izgubilo ni jednu jedinu notu.

Bruno Ferrero

4 misli o “Pjesma anđela

    1. Marija

      Divna prica a gdje su nase svirale sve utihnule a Pred Saborom novinari kao navijeni Nigdje pomirenja i oprastanja samo sto vise zlih rijeci prenijeti

      Odgovori
  1. Gloria

    U svakom srcu se krije pjesma andela, ali se trebamo prepustiti da slusamo pjesme andela!

    Odgovori
  2. cvita

    Prekrasno.
    Slava ti Kriste
    Daj Gospodine da nas jezik bude frula Andela.
    Da nasa usta navjestaju Svakom rjecu tebe Kriste.
    Amen

    Odgovori

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.