Kršćanski moral

Živjeti »moralno« znači nastojati — u vlastitom životu i u suživotu s drugima — ostvarivati temeljne ljudske vrednote: tražiti i »činiti« istinu, boriti se za slobodu i pravdu u osobnom i društvenom životu, zauzetim i solidarnim radom ostvarivati sebe i stvarati humanije odnose među ljudima, postajati sve sposobniji za nesebičnu ljubav…
Svi se ljudi osjećaju sposobnima da žive moralno: i kršćani, i ljudi drugih vjera i oni koji ne vjeruju. Svatko od nas osjeća »glas« savjesti koji nam govori da moramo činiti dobro te izbjegavati zlo i boriti se protiv njega. Kršćani vjeruju da ih Bog prosuđuje po njihovoj savjesti.
Kršćani se, zajedno s ostalim ljudima, zalažu za moralni život: za život dostojan čovjeka. Kršćanski je moral, kao i svaki pravi moral, zalaganje za naše istinsko »očovječenje«.
Temeljno načelo po kojemu znamo činimo li dobro ili zlo jest »zakon ljubavi«. Naša su djela (i propusti) uvijek »u odnosu« prema nekome, ona se uvijek nekoga tiču. Stoga se u prosuđivanju jesu li nam djela dobra ili zla uvijek treba pitati što ona znače u našem odnosu prema nekome. Ako činimo dobro, znak je da želimo živjeti po »zakonu ljubavi«, ako činimo zlo, griješimo protiv ljubavi. To vrijedi za svaki ljudski moral i za kršćanski moral.
Za kršćanski je moral najbitnije što se temelji na ljubavi prema Bogu i bližnjemu. ljubav prema Bogu, prema bližnjemu i prema sebi temeljna je »zapovijed« kršćanskog morala. U njoj je u stvari sadržan sav ljudski i kršćanski moral.
»Zapovijed ljubavi« temeljni je »zakon« i starog i novog izabranog Božjeg naroda. I u Starom i u Novom zavjetu Bog je sklopio »Savez« prijateljstva sa svojim narodom: u Starom zavjetu s izabranim narodom Izraelom, u Novom zavjetu s novim Božjim narodom — Crkvom. »Deset zapovijedi«, koje je Bog dao ljudima, vrijede i za stari i za novi Božji narod. Te zapovijedi zapravo ističu što znači istinski ljubiti u pojedinim životnim situacijama (prve tri zapovijedi osobito ističu kakav treba biti naš odnos prema Bogu, a ostalih sedam zapovijedi tiču se našeg odnosa prema bližnjemu i sebi).
Novi Savez sklopljen je u Isusu Kristu. Po Isusu Kristu uspostavljeni su novi odnosi između Boga i nas i među ljudima: u njemu je Sin Božji postao čovjekom da bismo i mi postali Božji sinovi i međusobno braća. Snagom Očeva i Kristova Duha rođeni smo na nov život: život u neizrecivom zajedništvu ljubavi s Bogom. Stoga je »zapovijed ljubavi« po Isusu Kristu postala »nova zapovijed«: stupili smo u nove odnose s Bogom i međusobno. Isusova zapovijed ljubavi nova je i po tome što je toliko univerzalna da se odnosi i na neprijatelje.
Živjeti prema kršćanskom moralu, znači živjeti po Duhu: po Duhu Očeve i Kristove Ljubavi koja nam je darovana da nas pokreće i vodi u našem životu.
Odbijanje Božjeg poziva da živimo po zapovijedi ljubavi zovemo grijeh. Griješiti znači svjesno i svojevoljno (slobodno) činiti zlo u odnosu prema Bogu, bližnjem i sebi. Zlo se može »učiniti« mišlju, riječju, djelom i propustom.
U nama postoje sklonosti da činimo zlo (istočni grijeh). Takve sklonosti mogu postati i našim navikama koje onda zovemo »glavni grijesi«. Mogli bismo ih više nabrojiti, ali se obično kaže da ih ima sedam. A sve se one zapravo mogu svesti i na jednu — na sebičnost. Zato će biti najvažnije da nastojimo što nesebičnije ljubiti Boga, bližnje i samoga sebe. To će biti najuspješnija borba protiv zla i grijeha.
Kršćansko shvaćanje grijeha uvijek uključuje odnos prema Bogu (Boga vrijeđamo i onda kada griješimo protiv ljubavi prema bližnjemu i sebi). No takvo shvaćanje grijeha uključuje u sebi i Božji poziv na obraćenje i nadu u oproštenje i pomirenje. Time se kršćansko shvaćanje grijeha bitno razlikuje od običnog osjećaja krivnje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *