O svetosti

 

Budite sveti.
Ne kažem da budete savršeni, nego samo da budete sveti.
Da svjetlošću, koju ste baštinili, svijetlite i kada ste tamni i kada ste svijetli.
Da se postojano odlučujete za svjetlo kao što je svjetlo odvijeka opredijeljeno za svako biće.

Budite uvijek određeni jednim imenom.
Neka vam ono bude dovoljno.
Neka svakome bude slobodno da vas prepozna u tom imenu.
I vi sami sebe uvijek iznova otkrivajte i darivajte u njemu.

Ne odvajajte se ni od bića ni od sati ni od stopa s kojima vam je dijeliti život.
Ne odvajajte se ni od koga ni od čega kako biste postigli svetost, da se ne odvojite od sebe i od onoga koji vas je uputio.
Kao što oblaci, zakrivajući mnoge zvijezde, omogućuju nekima da određenije svijetle, tako i vi svijetlite.
Svijetlite pogotovo onima koji su izgubili i posljednju zvijezdu, koji su i svoju posljednju prodali u bescjenje.

Nemojte se truditi da se vaša svetost očituje pred drugima ni pred vama samima.
Onaj od koga svetost izlazi i komu se vraća poznaje vaša srca, i nemojte nastojati da se pred njim očituje vaša svetost.
Budite sveti radi ljubavi, radi pravednosti, jer je pravedno da svima i za sve uzvraćate svetošću.

Budite sveti, ali neka vaša svetost bude blaga prema svakome. Blagost je, naime, najviša zahtjevnost. Bez blagosti mudrost ne poučava, istina ne prosvjetljuje, ljubav ne okrepljuje.

Bez blagosti ni svetost nije sveta.
Svetošću sve spašavate od bezimenosti, svetošću i ljubav imenujete.

Stjepan Lice

Nada i smjelost

Pokatkad se bojim, Gospodine,
da sam presmion u svojim težnjama.
Ali u stvari, u tvojim očima,
ja sam i premalo smion: manjka mi odvažnost.
Skloniji sam mjeriti stvari
svojim malim mjerilima,
negoli se otvoriti beskrajnom obzorju
tvojega plana sa svijetom.
Ti želiš nadu usklađenu s tim planom,
nadu prepunu smjelosti tvojih božanskih želja,
koje nadaleko premašuju naše ljudske granice.
Položi u moje srce uzvišena htjenja
kao što su tvoja.
Budući da si mi dao svoj život,
život Sina Božjega, i svoj pristup k Ocu,
učini me smjelijim u onome što molim
i što se nadam postići.
Budući da si mi obećao svoju moćnu prisutnost
i svoju vjernu pomoć,
učini me smjelijim u mojem djelovanju
koje podržava tvoja snaga.
Budući da me vodiš beskrajnoj sreći
koju mi već otkrivaš,
učini me smjelijim u kušnjama
i u crnim časovima,
da tada unesem radost i polet povjerenja
koji svladavaju sve zapreke.

Jean Galot

Uskrslome

“Krv sa vodom se miješa,
u ove Svete dane,
i šiklji s probodenog boka,
da nama opere rane.

Svijetlost ubire tamu,
radost ublažava boli,
a Tebi Uskrsli Kriste,
svako se rado moli.

Odnesi Božji Sine,
sve terete i grijehe,
da vidimo bar jednom,
Galilejske cvjetne lijehe!”

Željka

On uskrsnu kako reče…

On uskrsnu kako reče
Iz trodnevnog groba svoga;
Na utjehu, na veselje
Čovječanstva žalostnoga.

On uskrsnu kako reče
Da nam griešne duše spasi;
Alleluja, alleluja
Veseli se čuju glasi!

On uskrsnu kako reče
Iz svog groba, svojom moći;
A kršćanstvu sunce grane
Iza duge, tavne noći.

Spomen tvoga uskrsnuća
Mi slavimo božji sine!
Al sa vrućom molbom, željom,
Da i drugo skoro sine!

Moga roda slava stara
Još u starom grobu leži;
A nepravda, kleta, zloba
Na njemu još kamen teži.

Odvali ga Gospodine!
Moj te narod moli vruće;
Nek osvane željkovano
Ovo drugo uskrsnuće.

Ante Evetović Miroljub

Da bismo živjeli

Dvije tisuće godina
prije nas
Jedan je umro
razapet na križu
za mnoge…
Čavli mu probiše
i ruke
i noge,
od prevelike muke
klonula mu glava,
okupao se
u moru boli
Čovjek
koji neizmjerno voli
čovjeka,
umro je
da bismo živjeli
dovijeka.

Tomislav Dorotić

Put križa

Čekaju te postaje.

Pronađi drvo,
hrastove grede
ili kvrgavi jasen
ili suhu jelovinu;
pronađi tesara;
prijatelj kovač
neka iskuje čavle.

Pod krunom
kojom te krune
budi kralj;

neka tvojom krvlju
procvjeta trn.

Čekaju te postaje

Tko će ti ponijeti križ?
Tko pružiti rubac?

Valja nositi drvo,
valja kušati žuč:

Pod krunom
ti si kralj.

Krešimir Šego

Pjesma anđela

U noći kad se rodio Isus, anđeli su sišli s neba, pjevali, igrali kolo, plesali oko betlehemske štalice. Njihove su pjesme bile čiste, milozvučne i osjećajne kakve zemlja još nije čula. Nisu te pjesme mogli svi čuti. Okolni su stanovnici čuli samo nekakvo brujanje, okrenuli bi se na drugu stranu i nastavili spavati. Tko je htio čuti anđeoske pjesme, trebao je imati posebno srce.
U dnu velikoga kanala, na obalama močvare, mlada je trstika čula nebesku pjesmu i zatitrala u njezinu ritmu njišući se kao da pleše zajedno s anđelima.
»Prestani s tim!«, ukorila ju je stara trstika. »Ideš mi na živce svojim ludorijama!«
»Pusti nas da spavamo«, javile su se ostale trstike. Nisu ni sve trstike čule pjesmu anđela. Ali mala ju je trstika čula i ona je jednostavno uživala u plesu nošena divnom nebeskom glazbom: »Slava Bogu na visini… na zemlji mir ljudima koje on ljubi.«

Vrijeme je prolazilo. Mlada je trstika ojačala i odrasla, imala je na sebi nekoliko čvorova, ali svaki put kad bi vjetar zapuhao, ona bi zatreperila i kroz nju se ponavljala pjesma anđela.
Jednoga dana mlad neki pastir doveo je svoje stado da ga napoji u bari. Dok su ovce jurile da si pronađu pristup do vode, pastir se ogledavao uokolo. Pogled mu se zaustavi na trstiki, koja ga podsjeti na to da već dugo kani načiniti frulu, jer se stara toliko rasušila da joj zvuk više nije bio čist i jasan. Dohvati nož i odsiječe trstiku. Malo ju je proučio i počeo obrađivati. Htio je isprobati zvuk, a tek što je naslonio usne, iz trstike se začuše melodije koje začudiše pastira: bijahu čiste i lagane kao tajanstveni dašak, ali dašak koji prodire u srce onih koji slušaju.
Iste večeri sjeo je pastir uz ognjište, izvadio frulu i počeo svirati. Odjednom svi u kući zastadoše te zavlada tišina, čak je i pucketanje suharaka na ognjištu utihnulo; svi su slušali anđeoske melodije.
I sam je pastir bio iznenađen, učinilo mu se da nije on koji svira, nego da frula svira sama od sebe, kao da su zvukovi svojevoljno iz nje izlazili.
Jedan stari pastir zatvorio je oči i promrljao: »Čini mi se da sam ove zvukove čuo jedne davne noći u Betlehemu…«

Ali svirala je u sebi čuvala jednu još veću tajnu.
Jednoga je dana izbila žestoka svađa između dviju pastirskih grupa oko prvenstva i prava na neke pašnjake. Proradili su štapovi, jedan je od pastira potegao i nož. Mladomu pastiru toga časa dođe nadahnuće da zasvira. Zvukovi frule bijahu tihi, no istoga su trena zaustavili svađu. Pastirima se opustiše stisnute šake, čak su bili spremni na pomirenje, jer život sam po sebi bijaše dovoljno težak. Od toga dana svagda kad bi izbila svađa, pozvali bi mladoga pastira i rekli: »Zasviraj nam na svojoj fruli!« Napetosti bi nestalo, povukle bi se ružne riječi i prijetnje, ledena bi se srca otopila, a na lica pastira vratio bi se smiješak i ponovno bi zavladao mir.
Ali što će se sve dogoditi s čudesnom sviralom koja je u sebi krila pjesmu anđela?

Kad je već jako ostario, pastir je svoju frulu prepustio najmlađemu sinu. Ovaj se proslavio, zvali su ga Mirotvorac.
Kad je Mirotvorac umirao, predao je frulu svomu sinu i tako je trajalo stoljećima, sve dok je neki križar nije kupio kao uspomenu iz Svete zemlje i donio u Europu. No tu nitko više nije znao za čudesnu moć koju je ona imala. Prelazila je tako iz ruke u ruku, s koljena na koljeno, sve dok jednoga dana…
»Djede, čija je ovo stara frula?«, upita Janko, devetogodišnji dječak, dok je raščišćavao starudiju na tavanu. »Moj ju je pradjed kupio na javnoj dražbi, mora da je jako stara«, odgovori djed.
»Mogu li je zadržati?«
»Naravno da možeš.«
»Možda je čarobna…«, zaključi Janko i obriše je rupčićem. Zasvirao je i čuo mekan i jasan zvuk.
Sljedećega dana donio je Janko svoju novu frulu u školu. Onako crna i neugledna, i nije baš pobudila osobitu pozornost. Učiteljica je kasnila na sat i u razredu je nastala galama. Marko i Luka su se žestoko posvađali, na kraju i potukli bacajući knjige i klupe po razredu. Janko se povukao u kut i počeo svirati. Blagi i zanosni mir zavladao je cijelim razredom. Marko i Luka su zastali kao ukopani.
»Oprosti«, rekao je Marko. »Pomirimo se«, odgovorio je Luka i pružio mu ruku. Oči sviju bijahu uperene u Janka.
»Kako divno sviraš», rekla je Marina.
»Ja sam samo puhao u frulu…«, mrmljao je Janko zbunjeno. »Znao sam da je čarobna«, pomislio je sretan što je to otkrio.
Ali najsretnije bijaše srce mlade trstike, koje je stoljećima čuvalo pjesmu anđela, a da nije izgubilo ni jednu jedinu notu.

Bruno Ferrero