U sudnici ispunjenoj napetom tišinom, održavalo se suđenje čovjeku optuženom za niz brutalnih ubojstava koja su zavila grad u crno. Članovi obitelji stradalih sjedili su na klupama i čekali priliku da progovore.
Kada im je sudac dao riječ, jedan za drugim ustajali su, lica ispunjenih boli i mržnjom. Izgovarali su teške riječi, proklinjali zločinca i vrijeđali ga, dok se on, s hladnim izrazom lica, pravio da ništa ne čuje. Svaka riječ kao da nije mogla probiti zid koji je podigao u sebi.
Kada je došao red na starca, oca jednog ubijenog mladića, svi su zastali. Polako se pridigao, naslonio na štap i pristupio optuženom. S njegovog lica zračila je neobična smirenost, pogled mu je bio blag i staložen, iako su mu ruke blago drhtale. Sudnica je utihnula, svi su očekivali da će i on uputiti riječi mržnje. No, starac je stao pred ubojicu, zagledao mu se duboko u oči i tiho rekao:
„Opraštam ti strašan zločin koji si počinio. Znam da je moje srce u boli, kao i srca svih nas ovdje. Ali vjerujem da je oprost djelo Božje. Zato ti opraštam, jer samo tako možemo naći mir.“
Njegove riječi visile su u zraku poput nevidljive ruke milosrđa. Ubojica je podigao pogled, a suze su mu počele kliziti niz lice. Prvi put otkako je ušao u sudnicu, njegovo hladno lice promijenilo se. Rasplakao se kao dijete, potpuno shrvan.
U tom trenutku osjetio je teret svojih zločina, težinu svog grijeha i po prvi put, iskreno pokajanje.
Snaga kršćanstva, snaga Crkve i snaga svakog Kristovog vjernika nije u moći, oružju, osveti ili mržnji. Prava snaga proizlazi iz Kristove Riječi s križa, kada kaže: Oprosti im Oče jer ne znaju što čine.
Kroz cijelu povijest kršćanstva, svaki put kad su posezali za oružjem i da s oružjem vrate kršćanske zemlje, upravo to vrijeme je vrijeme slabog kršćanstva. Ne može se oružjem širiti Božje Kraljevstvo na zemlji, kao što su pokušali Križarskim ratovima na tlu Svete Zemlje. Na kraju se uspostavilo da su svi ti ratovi zapravo bili motivirani širenjem ovozemaljskog blaga i posjeda.
Istu pogrešku rade i danas na tom tlu, ali ovaj put ne kršćani, kada jedna i druga strana pokušavaju silom i mržnjom istrijebiti drugi narod. Očekujući da će poslije smrti i nasilja steći konačni mir.
U Isusovo vrijeme Židovi su svim silama pokušali održati jedinstvo vjere i države pod jednim narodom i jednom religijom. Na tom putu zaboravili su ili potpuno odbacili Božju volju. Potisnuli su glavne Božje zapovijedi ljubavi, a nametnuli si i do 600 drugih pravila i zakona.
Upravo Isus u današnjem evanđelju na pitanje pismoznanca ponovno dovodi u red svu tu zbrku i sav Zakon svodi na dvije zapovjedi ljubavi, a to je: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! I ljubiti svoga bližnjega kao sebe samoga!“
U tome je sav Zakon i svi Proroci i sama Božja volja.
Međutim, Židovima tog vremena može proći prvi dio zapovjedi, ali ljubiti svoga bližnjega, znači ljubiti i onoga tko nije moje vjere, narodnosti i rase. To znači da bi trebali ljubiti i rimskog vojnika i poganina, ali oni to nikako nisu mogli prihvatiti.
I to je jedan od razloga neprihvaćanja Isusa Krista i njegovoga puta.
Braćo i sestre, u istu zamku su padali kršćani kroz povijesti. Ne samo da nisu mogli ljubiti neprijatelja, nego često puta ni svoga brata kršćanina.
Zbog nepouzdanja u Kristovu moć i snagu Križa, zbog nevjere u ove Isusove zapovjedi kršćani su uzimali stvari u svoje ruke, i ništa od toga nije opstalo.
Samo kada su pouzdanje imali u Boga, kada su opsluživali ove dvije zapovjedi kršćanstvo se širilo po svijetu. Pogledajmo samo prve kršćane.
Živjeli su u poganskom Rimskom Carstvu, poganski Car ih je proganjao i ubijao, ali oni su i dalje na sve to odgovarali ljubavlju i pozivom na mir. Opraštali su svojim progoniteljima i štoviše, ljubili ih prikazivajući ih Kristu pobjedniku.
I na kraju, znamo rezultat. Nakon relativnog kratkog vremena cijelo to pogansko Rimsko Carstvo postalo je Kršćansko u kojem je kršćanstvo bila jedina religija.
To je snaga Križa, snaga oprosta, snaga molitve i snaga ljubavi. I upravo na tim temeljima kršćanstva i mi stojimo.
Braćo i sestre, kakvo je naše današnje kršćanstvo? Kakva je naša vjera i kolika je naša ljubav?
Ljubimo li mi istinski svoga bližnjega, ne samo svoje prijatelje, nego i one koji nas mrze i koji nas progone. Uvijek se žalimo na druge, pogotovo na svoju političku vlast, ali stoji pitanje svima nama: koliko mi molimo za naše političare?
Prvi kršćani su molili za svog poganskog cara, pa su nakraju izmolili kršćanskog cara. To je snaga molitve koja proizlazi iz ljubavi prema bratu čovjeku. I to je jedini način da mijenjamo svijet oko sebe.
Pokušajmo u svom životu vršiti ove dvije zapovjedi ljubavi. Najprije ljubiti Boga svim srcem svojim, a onda to preliti na druge ljude.
Ne samo ljubiti one koji nama odgovaraju, nego sve ljude koje susrećemo i s kojima živimo. Tek poslije toga ćemo moći vršiti Božje djelo oprosta, pa makar nam učinili i najgori zločin nad nama. Upravo onako kako je to učinio i starac iz uvodne priče.
Ugledajmo se na primjer Isusa Krista koji je do kraja ljubio. On je dao svoj život na križu za sve ljude, ne samo za one dobre. I zbog te Božje ljubavi i mi smo dužni ljubiti jedni druge.
Jer samo tako ćemo mijenjati svijet oko sebe, i samo tako ćemo širiti Božje Kraljevstvo. Ne mačem ni oružjem, nego ljubavlju i praštanjem. Amen.
fr. Mario Ilija Udovičić