Ponekad,
kad se
moje
čežnje
probude,
sanjam.

Sanjam,
da sam ptica nebeska,
da sam ljiljan poljski.

Sanjam,
da sam janje
koje pastir traži
i nalazi
i
da sam sjeme
koje donosi
stostruki,
šezdesetostruki,
tridesetostruki
rod.

Ponekad,
kad sanjam,
počinjem
živjeti.

Christel Bömeke i drugi

Hoću li i ja u raj?
Htio bih, al` sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
a ja nisko stojim.

Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je dosta za me:
Stisnut ću tamo se suhi ko prutić,
usko je moje rame.

Nikome neću praviti sjene,
Bez bude bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
ako ti je milo.

Ako to nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti da bar na vratima kuće
Čekam kog tvoga znanca

Pa  da ga molim da za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već poradi reda.

Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al` ništa za to –
Srce je tvoje veće.

Bonaventura Ćuk

Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

I sebi sam tako izgledam:
da jesam
i kao da nisam.
I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam,
Jer – jao! – ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a on će mi reći da nisam
A tada –
bolje bi bilo
da nije me bilo.
A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!
Jer –
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.
O Ti koji jesi
i nikad nisi!
O daj mi, Dobri,
biti mi daj!
Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam – u Tebi!
O ti koji jesi:
Biti mi daj!

Bonaventura Duda