Arhiva kategorije: Poezija

Dažd

Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada

Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada

Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave

Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave

Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose

Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose

Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati

Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem

Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada

Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajući kako dažd pravedni pada
pada pada

Mak Dizdar

Molitva

Molitvu jednu
Jedinu znam
U ovome svijetu

Beskrušnom

Molitvu jednu
Jedinu imam
Molitvu o kruhu

Inosušnom

Mak Dizdar

Poziv dragom Isusu

O Isuse kako bih volio, kada bi se
udostojo da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.

Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
da kratki ovaj dan produžim.
Kako živim životom sasvim malim.
I pun jeda, sa braćom svojom služim.

Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima, koja su pokatkad plava.
O vratima, kroz koja pognut moraš uči.
O bravi, koja se čvrsto zaključava.

Pričao bih ti uz dim obične cigare,
O svakom čovjeku i kako se koji zove.
I kako jedni uvijek nose haljine stare
O kako drugi uvijek nose haljine nove.

I kako ima sedam brižnih dana.
O Isuse, i svaki je ko što je bilo juče.
I o tom, kako se, kad zaboli rana,
šešir na čelo duboko, duboko natuče.

Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo,
kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo:
Isuse, umoran si, tebi se sniva.

O lezi, zaspi na postelji ovoj,
koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja ću na klupi.

Nikola Šop

Ocu vječnomu

Ocu nebeskom nek’ je vječna slava,
Jer On sve stvori i sve uzdržava.
Svi smo mi stvoreni iz ljubavi ove,
Svemir i svijet cijeli, što se Zemlja zove.

Njegova ljubav od vijeka traje,
I nije manja premda vječno daje.
Sina je svoga nama darivao,
Da ljudski naš rod ne bi propao.

Ocu nebeskomu vazda zahvaljujemo,
Sa anđelima pjesmu udružujemo!
Hvala i slava vječna Mu budi
Od svih stvorenja i od nas ljudi.

Kata Ivanković

U jesen

Bože, Ti što obilaziš sada
poljima, šumama, cestama,
dolima gorama, klancima
i daješ, da cvijeće vene,
da lišće samo pada –
– svuci, svuci i s mene
ovo odijelo griješno
kao s jesena lišće…
i daj, da i moja noga
cestama pokore krene,
daj, da i moje srce
u Tebi za navijek se prene
Amen.

Đuro Sudeta 

Crkva u mom selu

U mom dalekom selu
u cvijeću i travi
na brdu
stoji mala crkva.

Nekada je bila bijela
a sada je siva
od kiša, progona
i siromaštva.

U dalekoj maloj crkvi
i danas svijeće gore
za mene ovdje u tuđini.

Siva izvana, prekrivaš
sjaj majčine vjere,
toplinu
staračkog glasa svetice.

Mila crkvo mog krštenja,
napušteno selo
i tvoj mir
kog nigdje u svijetu nema.

Vera Valčić – Belić

Večeras mislim na nedužno dijete

O, Bože čuvaj netaknuto dijete
i svaki korak milosno mu prati,
budi mu otac i budi mu mati
i na njeg’ spusti svoje ruke svete.

Nek’ bistre oči njegove se čude
ljepoti što nam pruža kratka sreća,
a teret koji čeka ga, nek’ bude
bez teške tuge za njegova pleća.

I kad već mora spoznati što nude
u iskušenju gorkih dana glasi,
nek’ i to, Bože, što kasnije bude,

Za zrela ljeta san djetinjstva spasi.
I dok nam nemir, mrak i sumnje prijete,
od tuge čuvaj netaknuto dijete!

Ante Jakšić