U kršćanskoj zajednici, u Crkvi, već od prvih vremena živi vjera i nada u drugi Isusov dolazak koji se u Novom zavjetu naziva naprosto “Dolazak” ili “Paruzija”. Isusovi vjernici u Korintu pozdravljali su se: “Maran atha! Gospodin dolazi!” ili željno: “Marana tha! Gospodine, dođi!” I mi tu vjeru i nadu izražavamo poklikom nakon podizanja u misi: “Tvoj slavni Dolazak iščekujemo!”.

Sva se povijest čovječanstva nakon Krista razvija između prvog i drugog Kristova dolaska. A dotle, Isus je kršćane učinio odgovorne da sve poduzmu kako bi se ostvarila velika želja “Očenaša”: “Dođi Kraljevstvo tvoje!”.

Za svoja djela svi će ljudi, a s njima i kršćani, stati jednom pred Božji sud. Kršćanska vjera razlikuje tzv. pojedinačni i opći sud. – Pojedinačni sud doživljava svaki čovjek osobno na pragu vječnosti, nakon smrti, u svom prvom susretu s Bogom u novom svijetu. Opći ili posljednji sud jest onaj koji će se dogoditi na kraju vremena ili, kako obično kažemo, na Sudnji dan.

Bog Otac je sud svijeta predao svome Sinu Isusu Kristu (Iv 5,22). U svojem propovijedanju Isus traži od ljudi zalaganje za pravednost, istinu, ljubav, čovještvo. Ljude smatra odgovornima za svoja djela. Obećava nagradu onima koji čine dobro, a prijeti i vječnom kaznom onima koji se prepuštaju zlu, štoviše, i samoj polovičnosti. Sv. Pavao piše: “Svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo” (2 Kor 5,10). A u sv. Ivana čitamo: “Ustat će oni koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su činili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv 5,29).

Na dobra djela svakoga potiče vlastita savjest i dobar primjer drugih ljudi, a u tom ga osobito potpomaže Božja milost i pomoć. Tko se protiv svoje savjesti i protiv spoznatih Božjih zapovijedi svjesno i odgovorno opredjeljuje protiv istine, pravde, dobrote, ljubavi i čovještva – taj čini zlo, grijeh. I ako u tom do smrti ustraje te umre nepokajan, krivac je svoje vječne propasti.

Isusove stroge riječi o sudu žele čovjeku posvjestiti odgovornost za svoja djela. I kad prijeti, on je Spasitelj, jer želi spasiti čovjeka. To lijepo izražava sv. Ivan koji povezuje u jedno spasiteljsku ljubav Božju i riječ o sudu: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,16–18). Tvrdokoran grešnik zapravo sam sebe osuđuje.

Najljepšu, a ujedno i najpotresniju sliku Posljednjega suda iz Isusovih ustiju donosi nam Matejevo evanđelje u glavi 25. Pojavljuje se Sudac – Isus Krist. Nastaje veliko razdjeljenje svijeta. Zdesna Kristu stoje “blagoslovljeni”, njemu slijeva “prokleti”. Temeljni zakon po kojemu će svijet biti suđen jest ljubav prema ljudima koje Isus naziva svojom braćom. Blagoslovljenima veli: “Što god ste učinili jednome od najmanje moje braće, meni ste učinili.” Prokletima pak spočitava: “Što god niste učinili jednome od ovih najmanjih, meni niste učinili.” Taj Isusov navještaj Posljednjega suda ili Sudnjega dana završava riječima ozbiljnosti: “I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.”

Ljudi će, dakle, biti suđeni po tome kako su se – poslušni svojoj savjesti i Isusovu Evanđelju – odnosili prema svojoj braći ljudima, osobito ugroženima, potrebnima i potlačenima.

Tako nam ovaj članak Vjerovanja želi duboko usaditi u svijest troje: prvo, da je kršćanin odgovoran Bogu za svoja djela; drugo, kršćani su pred Bogom odgovorni i za napredak čovječanstva; treće, kršćani žive u nadi i iščekivanju Isusova Dolaska. To ih čini strpljivima i postojanima u pojedinačnim i zajedničkim naporima što ih poduzimaju da ostvare svoje vlastito čovještvo i da izgrade bolji svijet.

Treba da živimo poslušni svojoj savjesti i Božjoj riječi u Svetom pismu i u Crkvi. Tako se sami ostvarujemo kao ljudi i surađujemo u izgradnji boljega svijeta. To je smisao naše molitve u Očenašu: “Dođi kraljevstvo tvoje!”.

Posljednja knjiga Svetoga pisma završava riječima: “Evo, dolazim ubrzo, i plaća moja sa mnom, i naplatit ću svakome po njegovu djelu (Otk 22,12.20).