Tumačenje ovog članka Vjerovanja zapravo produžuje naš razgovor o Crkvi: Crkva je općinstvo svetih. Crkva je zajednica svetih, to jest svih Isusovih vjernika i na zemlji i u nebu; ona je, nadalje, zajednica svetinja jer svi njeni članovi sudjeluju u svim dobrima spasenja.

Potrebno je, dakle, protumačiti obje riječi: i što znači “općinstvo” i što znači “sveti”.

Riječ “općinstvo” dobra je hrvatska riječ, ali se danas rijetko upotrebljava. Katkada se još čuje ondje gdje je nije istisla tuđa riječ “publika”. Može se, dakle, reći: naša javnost ili naša publika ili naše općinstvo. Već to upućuje na važnu značajku Crkve kao zajednice Isusovih vjernika: Crkva je općenita, posvudašnja, ona je javna i otvorena svima bez razlike. Stoga sama po sebi teži da posvuda svakome vjerniku i svoj zajednici bude priznato pravo javno ispovijedati svoju vjeru i sudjelovati u zajedničkom i javnom bogoslužju.

S druge strane možemo još ljepše protumačiti sadržaj našega Vjerovanja u općinstvo svetih. Općenito je ono što je svima zajedničko. Stoga se i mjesna zajednica zove općina. A tu treba podsjetiti i na internacionalnu riječ koja potječe iz latinskog. Latinski izraz za “općenito” (zajedničko) jest “communis”. Stoga se u povijesti francuske revolucije govori o pariškoj komuni, a svima je poznata riječ i pokret koji se zove komunizam (koji želi ostvariti što veće zajedništvo među ljudima).

Crkva – “zajednica svetih”

Nakon tumačenja izraza “općinstvo” dolazimo do sadržaja koji nam želi dozvati u svijest naše Vjerovanje. Crkva želi biti svima zajednička, želi okupiti sve ljude u veliku zajednicu. Ali koju? To odgovara drugi član ove izjave našeg Vjerovanja: u zajednicu “svetih”. Treba stoga protumačiti i tu riječ.

Po sv. Pavlu, naziv “sveti” drugi je naziv za kršćane. Oni su sveti jer su krstom posvećeni: krstom su najtješnje povezani s Kristom i, po Kristu, s Bogom. Sveti su jer darom Duha Svetoga posjeduju milost ili bogosinstvo. A to ih obvezuje i da u životu budu sveti, da nastoje oko svetosti. Svetim. postaje onaj koji se u svom svagdašnjem životu – i osobnom, i obiteljskom i društvenom – zalaže za čovještvo i dobrotu, za pravednost i napredak, za ljubav i mir.

Na poseban način zovemo svetima one koji su već završili zemaljski život, ali su za sobom ostavili uspomenu izvanrednih i herojskih zalaganja za bogoljublje i bratoljublje. A u najširem smislu, svetima zovemo sve one koji već u nebu uživaju konačnu zajednicu s Bogom ili vječno blaženstvo.

Svi se, dakle, Isusovi vjernici zovu na neki način “sveti” i svi oni čine jedno zajedništvo ili općinstvo. Lijepo se o tom izražava Drugi vatikanski koncil: “Dok ne dođe Gospodin u svom veličanstvu i svi anđeli s njime (usp. Mt 25,31) … neki su od njegovih učenika putnici na zemlji – a neki se, nakon zemaljskog života, još čiste – a neki uživaju slavu nebesku gledajući jasno trojedinoga Boga kakav jest. Ipak svi zajedno, iako u različitom stupnju i na različit način, učestvujemo u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu i pjevamo istu pjesmu slave našemu Bogu” (Konstitucija o Crkvi, br. 49).

Stoga se u teologiji razlikuju tri stadija Crkve. Vjernici koji još putuju zemljom u vječnu domovinu zovu se “Crkva putnika” ili “putujuća Crkva”. Budući da se još moraju boriti za svoje vječno spasenje, zovu se i “borbena” ili, “vojujuća” Crkva. Taj se izraz često krivo tumači, kao da se oni bore protiv Ljudi. Ne, oni su “vojujuća” Crkva jer se bore protiv nepravde za pravdu, protiv laži za istinu, protiv mržnje za ljubav.

Vjernici koji se još nakon smrti čiste od svoje grešnosti i ne uživaju potpuno nebeskog blaženstva zovu se “trpeća” Crkva, jer trpe od silne čežnje za Bogom (za njih kažemo da su u čistilištu).

Vjernici koji su, nakon zemaljske borbe, već postigli nebesko blaženstvo i uživaju u slavi Božjoj, zovu se “slavna” ili “pobjednička” Crkva.

Svi oni – i vjernici na zemlji i pokojnici u čistilištu i oni u nebu – tvore veliku vjerničku zajednicu ili općinstvo, jer su međusobno povezani ljubavlju; molitvom i zagovorom.

Nigdje se to zajedništvo toliko ne očituje kao u euharistijskom slavlju. U njemu pjevamo pjesmu slave sa svim anđelima i svetima: “Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot!” U euharistiji se spominjemo svoje pokojne braće i molimo: “Privedi ih k svjetlu tvoga lica!” U njoj zazivamo svete u nebu : blaženu Djevicu Mariju, apostole, mučenike i sve svete da bismo zajedno s njima zavrijedili postati sudionici vječnoga života.

U euharistiji nadasve mi vjernici na zemlji doživljavamo svoje zajedništvo ili općinstvo jer kad god se okupljamo na euharistijsko slavlje, činimo to u zajednici s papom i sa svojim biskupom i sa svima Isusovim vjernicima po cijelome svijetu. To zajedništvo svih vjernika na svijetu po euharistiji slikovito izražava najstariji kršćanski zapis iz I. stoljeća, koji se zove “Didahe” ili “Pouka Dvanaestorice apostola”. Tu se oslikava jedinstvo vjernika iz jedinstva kruha: “Kao što ovaj razlomljeni kruh bijaše raspršen po mnogim bregovima, i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo.”

Crkva – “zajednica svetinja”

Pod izrazom “općinstvo svetih” skriva se još jedna stvarnost naše vjere. Po grčkom izvorniku, ovaj se članak Vjerovanja može prevesti i sa “općinstvo (zajednica) svetinja”. Time se želi reći ovo: svi vjernici imaju udio u istim “svetinjama”, to jest u sakramentima. Crkva, dakle, nije samo zajednica svetih, nego i zajednica svetinja.

Naše najveće svetinje jesu sveti sakramenti. Kratko rečeno, sakramenti su vidljivi znakovi koje je ustanovio Isus Krist da nam. se po njima daje nevidljiva Božja milost ili bogosinstvo.

Mi ljudi u svom životu upotrebljavamo mnoge vanjske znakove da njima izrazimo svoju unutarnju pažnju i ljubav. Tako se za imendane i rođendane darivamo cvijećem (cvijet je vanjski znak za ljubav i pažnju što ih poklanjamo jedni drugima).

Isus je znao za našu narav, pa nam je svoju milost htio dati po vanjskim znakovima koje je on sam odabrao. Ništa nam npr. nije tako potrebno za život, a opet tako pristupačno kao voda. Voda nam gasi žeđ, osvježava nas, obilno se izlijeva i daje nam čistoću i život. Stoga ju je Isus uzeo kao znak krsta. Voda u krštenju označuje da nam je Božja milost i ljubav pristupačna i bliska, da nam daje svježinu, čistoću i život te da se obilno izlijeva na nas, kao voda.

U Crkvi postoji sedam svetih sakramenata. To su naše velike svetinje: krst (krštenje) – potvrda (krizma) – pomirenje (ispovijed, pokora, obraćenje) – euharistija (sveta misa i pričest) – bolesničko pomazanje – sveti red (svećenički i biskupski) – ženidba

Stoga, kada u Vjerovanju izjavljujemo svoju vjeru u “općinstvo svetih”, želimo reći i ovo: svi mi Isusovi vjernici imamo zajedničke svetinje te prihvaćamo Isusovu ponudu da se njima služimo kao znakovima Isusove ljubavi i dobrote. Time u sebi čuvamo i njegujemo njegov najveći dar, a to je milost posvetna ili bogosinstvo.

Sažmimo na kraju bogat sadržaj što se krije u izrazu “općinstvo svetih”:

– Crkva je općenita i posvudašnja;

– Crkva je javna i svima otvorena;

– Crkva želi ostvariti zajedništvo među svim ljudima; zajedništvo u “svetosti”, tj. u čovještvu, dobroti, ljubavi i miru;

– da bi to postigla, Bog Crkvi pruža posebnu pomoć po velikim “svetinjama”, tj. po svetim sakramentima;

– svi Isusovi vjernici na zemlji povezani su, međusobno i s onima koji su umrli u vjernosti Bogu, u zajednicu svetih.