Jedna od najljepših Isusovih priča jest priča o izgubljenom sinu (Lk 15). U njoj nam je Isus htio pokazati kako je Bog dobar. I to baš zato što rado prašta, što prašta i najveće grijehe. Bog u čovjeku grešniku, koji se kaje za grijeh, gleda svoga izgubljenog sina kojega on nikada nije prestao ljubiti i koji mu se sada vraća. Sav radostan i razdragan, Otac u toj Isusovoj priči ponavlja: “Sin moj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!”
Evanđelje na hrvatskom znači Radosna vijest ili Blagovijest. Mogli bismo reći da je u tom vrhunac radosti što čovjek i nakon grijeha može uvijek naći Božje oproštenje, jer nema grijeha što ga Bog ne bi mogao ili htio oprostiti. Istina, Isus govori o grijehu protiv Duha Svetoga koji je neoprostiv (Mt 12,32 i Lk 12,10). No to nije stoga što Bog ne bi htio oprostiti, nego što čovjek grešnik neće oproštenje i odbija ga sve do smrti.
Koliku je snagu i važnost Isus htio dati oproštenju grijeha, najljepše se vidi iz toga što je to dao Crkvi kao uskrsni dar. Po sv. Ivanu, to je bila prva riječ Isusa Uskrsloga učenicima: »Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, opraštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im« (Iv 20,22-23). Na tim riječima Crkva zasniva svoju vjeru u oproštenje grijeha. Iz njih je vidljivo da je u oproštenju grijeha osobito djelatan Duh Sveti: on sam jest »oproštenje grijeha«. Osim toga, kao uskrsni dar, oproštenje grijeha jest na neki način »ponovljeno uskrsnuće«. Stoga se u Svetom pismu često govori o novom srcu što ga Bog ponovno stvara oproštenjem.
Sakramenti – znakovi Božje ljubavi i praštanja
Bog nam svoju ljubav i milost osobito iskazuje po vidljivim znakovima ili sakramentima. Temeljni sakramenat u kojemu se opraštaju grijesi jest sveti krst. Krst nas oslobađa istočnoga grijeha, a onima koji ga primaju u odrasloj dobi opraštaju se i svi osobni grijesi koje su do tada počinili.
Oproštenje grijeha na poseban način izvire iz euharistije. U njoj je prisutan sam Krist Isus, veliki Oprostitelj. On se u svetoj misi prinosi kao žrtva našega pomirenja. Pod prilikama kruha i vina prisutno je njegovo tijelo i krv: to je tijelo koje se za nas predaje, to je krv koja se za nas prolijeva na otpuštenje grijeha. On je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta.
U Crkvi postoji i poseban sakramenat za oproštenje grijeha što smo ih počinili nakon krštenja. Nažalost, iskustvo nas uči da i najbolji kršćani često zataje ili – kako to veli sv. Ivan u Otkrivenju – ostave prvu ljubav (Otk 2,4). Štoviše, grijehom prekinu prijateljstvo i Savez s Bogom. Od prvih vremena Crkva je tako razumjela Isusove riječi na dan Uskrsa da je dijelila oproštenje grijeha svima raskajanima, pa i najtežim grešnicima.
Taj sakramenat ima više naziva, zove se: sakramenat pomirenja ili pokore ili, kako smo češće navikli, sveta ispovijed. Taj sakramenat kao vidljivi znak obavlja se kao susret između čovjeka pokajnika i opunomoćenoga služitelja Crkve, biskupa ili svećenika, koji u ime Boga sluša pokajnikovo priznanje grijeha i, također u ime Boga, podjeljuje oproštenje ili odrješenje.
U tom izvanjskom susretu čovjeka pokajnika i svećenika, Božjeg opunomoćenika, prisutan je sam Bog Oprostitelj. On jedini može oprostiti i oprašta grijehe. Ali Bog hoće da redovito dijeli oproštenje i obnavlja svoj Savez s čovjekom po tom vidljivom znaku i vidljivom susretu. Time se nekako sam čovjek grešnik jače angažira u priznanju i popravku grijeha, a Bog i na vidljiv način očituje svoju blizinu i volju da oprosti.
Sam sakramenat pomirenja ili sveta ispovijed sastoji se iz više čina: svijest o grijehu ili grijesima (stoga je potrebno »ispitivanje savjesti«) – pokajanje kojim se grijeh opoziva – odluka da više nećemo griješiti – priznanje grijeha Božjem opunomoćeniku – prihvaćanje zadovoljštine da popravimo grijeh, ukoliko je bio štetan za druge – svećenikovo odrješenje.
U nagloj smrtnoj opasnosti dosta je da se pokajemo za sve grijehe i da, koliko je moguće, dobijemo svećenikovo odrješenje. Najkraće pokajanje može biti i ovo: »Bože, oprosti mi sve moje grijehe!« ili: »Bože, ljubim te! Moj Isuse, milosrđe!«
Svaki je kršćanin dužan da se bar jednom godišnje ispovjedi (ako je svjestan teškog grijeha), a korisno je da to češće čini. Po tom činu raste njegova samokritičnost, jača se u borbi protiv grijeha i zla, postaje pažljiviji u svom odnosu prema Bogu i ljudima.
Dužni smo ispovjediti teške grijehe, a dobro je i korisno da se povremeno ispovijedamo i za lake grijehe.
Teško griješi čovjek kada posve svjesno i svojevoljno čini veliko zlo protiv Boga i bližnjega. O tome svakome svjedoči njegova savjest. No savjest treba odgajati osobito po Svetom pismu i po učenju Crkve. Bog nam u Svetom pismu daje znati što je veliko zlo prema Bogu, prema samima sebi i prema ljudima. A Crkva tu Božju istinu u svom naučavanju produbljuje i primjenjuje na prilike života.
Sakramenat pomirenja uskrsni je Isusov dar. Po njemu sudjelujemo u Isusovoj muci i smrti, kojom je stupio u borbu protiv grijeha i zla, i u njegovu uskrsnuću, po kojemu je uspostavio pobjedu dobra. Stoga se slavlje svete ispovijedi normalno zaključuje slavljenjem svete pričesti. I u priči o izgubljenom sinu Otac priređuje svome sinu povratniku veliku gozbu. (No pričesti smijemo češće pristupiti premda se prije nismo ispovjedili; ispovijed je prije pričesti nužna ako nam savjest predbacuje neki teški grijeh.)
Vjera u oproštenje grijeha odgaja u nama smjelu kršćansku borbenost. Mi se s grijehom ne mirimo. I najveći grijeh i najveće zlo moguće je svladati Božjom pomoću. Stoga je najveće zlo đavolska napast, ako se netko predaje očaju ili bespomoćnosti kao da je sve propalo. Vjera u oproštenje grijeha treba da nas uvijek ispunja zdravim kršćanskim optimizmom. Zlo nije jače od dobra. I umjesto da neprestano mislimo na grijeh i zlo, u svjetlu Isusova uskrsnuća i po daru oproštenja grijeha treba da svu svoju pažnju i sve svoje snage hrabro i radosno stavljamo u službu dobra, istine, pravde i ljubavi.
I još nešto vrlo važno! Budući da Bog nama prašta, treba da i mi uvijek praštamo jedni drugima. Život je takav da često među nama nastaju nesuglasice, sukobi, pa čak i ratovi. Ali nema za to boljega lijeka nego da svatko od nas zna pronaći svoj dio krivnje pa da jedni prema drugima uvijek gradimo mostove razumijevanja i oproštenja. Stoga Isus završava svoj Očenaš riječima: “I otpusti nam dugove naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim!”.