Zagonetka ljudskog života najteže se osjeća nad grobom onih koje smo voljeli. Pred smrću se čovjek sam po sebi osjeća bespomoćan. No pred misterijem smrti u pomoć mu dolazi sam Bog. Na temelju božanske objave, Isusovi vjernici, okupljeni u Crkvi, znaju da je Bog stvorio čovjeka za vječno sretan život, s onu stranu groba. Štoviše, kršćanska vjera uči da će tjelesna smrt biti napokon pobijeđena. Ta puna pobjeda slavit će se u uskrsnuću tijela, u posljednji dan sadašnje povijesti.
Prema Svetom pismu, čovjek je stvoren kao biće u kome duša i tijelo čine jedinstvo, cjelinu. Sve Božje stvaranje, sav tijek povijesti kojim ravna Bog, sve spasenje po Isusu Kristu usmjereno je na toga i takva čovjeka. Čovjek nije samo duša koja je besmrtna. Čovjek je i tijelo. Stoga ovaj članak Vjerovanja utvrđuje u nama vjeru da će i tijelo imati udjela u konačnom spasenju. Štoviše, prema Bibliji, u velikoj i konačnoj Božjoj obnovi imat će udjela sva priroda (usp. Rim 8,19–24).
Ovaj članak Vjerovanja o uskrsnuću tijela najtješnje se nadovezuje na cijelo Vjerovanje. Ono je na neki način posljedica naše vjere u Boga Stvoritelja, u Isusa Krista, a nadasve u Krista Uskrsloga.
Već smo isticali, Kristovo uskrsnuće temelj je i jamstvo našega uskrsnuća u novom nebu i novoj zemlji. Da istakne kako je Isusovo uskrsnuće uzrok našeg uskrsnuća, sv. Pavao je stvorio vrlo lijep kršćanski izričaj “su-uskrsnuti”: s Kristom Uskrslim i mi smo su-uskrsli. Njegovo uskrsnuće već sada djeluje u nama po milosti posvetnoj. U nama – kao u lozama božanskog čokota, Krista – struji božanski život. Najbolja hrana toga života jest euharistija jer je pod prilikama kruha i vina prisutan i u nama djelatan sam Krist Uskrsli. Stoga jedan od najstarijih .kršćanskih pisaca iz početka II. stoljeća biskup Ignacije euharistiju zove “lijekom besmrtnosti”.
Iz Svetoga pisma i svega vjerovanja Crkve kroz sva stoljeća posve je očita činjenica da ćemo i tijelom uskrsnuti. Isusova pobjeda nad smrću bit će dokončana kada bude pobijeđena, kako veli sv. Pavao, posljednja neprijateljica čovječanstva – smrt (1 Kor 15,26). Kako će to biti, još nam nije očito, za to još nemamo iskustva. Stoga Sveto pismo o tom kako će sve to biti govori najviše u slikama. Najbolje je to izrazio sv. Pavao riječima: “Što ljudsko oko još ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to je Bog pripravio onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9). A na drugom mjestu piše: “Krist će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu slavnome” (Fil 3,21). Vjera u uskrsnuće tijela sadrži u sebi još nešto važno: naše je tijelo svetinja. To je lijepo izrazio sv. Pavao: “Zar ne znate? Tijelo je vaše hram Duha Svetoga koji jest u vama… Proslavite dakle Boga u tijelu svojemu!” (1 Kor 6,19–20)!
Mi stoga treba da s poštovanjem postupamo sa svojim tijelom. Bog ga je stvorio i posvetio, on će ga jednom i uskrisiti iz groba. Trebamo se brinuti i za svoj tjelesni život i za zdravlje. Sv. Pavao uspoređuje tijelo s oruđem, oruđem za dobra djela. Radom svojih ruku čovjek izvodi zamisli svoga uma. I da bi čovjek mogao iskazivati ljudima svoju pažnju i ljubav, potrebna mu je ne samo duša nego i tijelo.
Zbog svoje vjere u uskrsnuće kršćani iskazuju posebnu počast mrtvim tijelima svojih pokojnika. Brinu se za što dostojniji ukop, kite i posjećuju grobove najmilijih. A sva Crkva po svem svijetu s osobitom odanošću svake godine nakon blagdana Svih svetih na dan 2. studenoga slavi Dušni dan ili Dan pokojnika. Najljepši izraz ljubavi prema pokojnicima jest da se za njih molimo, osobito u svetoj misi, i da kao njihovu najdražu baštinu čuvamo vjeru i brigu jedni za druge, dok se zajedno s njima ne nađemo u vječnoj domovini.