1. Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene.

Izraelski je narod pred više tisuća godina doživio neizrecivo iskustvo prisutnosti i blizine. Bog se Mojsiju objavio kao »prisutni«, kao onaj koji prati i vodi svoj narod iz ropstva u slobodu. Bog izabranog naroda jest Bog osloboditelj: osloboditelj od »bogova« što ih ljudi oduvijek stvaraju u sebi, u prirodi i među sobom. Bog kojega nam je Isus Krist objavio Bog je izabranog naroda Izraela, Bog Osloboditelj i Spasitelj. No Isus nam je o Bogu još neizrecivo više otkrio: Bog je u Isusu Kristu postao jedan od nas, zauvijek »prisutni«, osloboditelj i spasitelj novog Božjeg naroda. S Isusom Kristom započela su »posljednja« (»nova«) vremena, započeo je novi svijet. I taj se novi, Božji svijet neprestano stvara snagom Očeva i Kristova Duha.
Ne smijemo i ne trebamo imati »drugih bogova«: ni među ljudima, ni u sebi, ni u prirodi. Isus Krist nam je proglasio i darovao konačno oslobođenje. Premda smo često ispunjeni strahom pred misterijem zla i grijeha, ipak se smijemo osjećati radosnima i slobodnima jer znamo da nam je Bog uvijek Otac, da je on naš »prisutni« i da nam je dao zemlju i povijest da stvaralački ovladamo njima te da ih, u suradnji s Bogom, učinimo slobodnima. Zato među kršćanima ne može biti mjesta praznovjerju bilo koje vrste.
Prvom se zapovijedi također ističe da Boga treba ljubiti, iskazivati mu čast i poštovanje, »susretati se« s njime i obraćati mu se u molitvi… To je sasvim lako razumjeti onome tko je naslutio i bar donekle spoznao da je Bog ljubav i da vjerovati znači radosno se »predati« Bogu u povjerenju i ljubavi.

2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.

Gotovo je nemoguće razumjeti kako se može ime onoga u koga vjerujemo i koga volimo spominjati s nepoštovanjem. Jer ime je znak za sve ono što nam netko u svom i našem životu znači.
Nije teško razumjeti kad netko u svom gnjevu, srdžbi i u nastojanju da bude »važan« posiže za snažnim i nekulturnim riječima, jer time zapravo ističe svoju nemoć. No ne može biti dopušteno da nam se najsvetije riječi pretvore u psovku. Onaj za koga je Bog Ljubav i za koga je on Netko kome vjeruje i koga voli, pred psovkom i kletvom može samo zadrhtati od neshvaćanja i strahote.
Druga zapovijed pretpostavlja da trebamo slaviti Božje Ime u molitvi i u pjesmi. To je razumljivo jer »tko ljubi, mora pjevati« (Augustin). — Naša je molitva često »prošnja« s kojom dolazimo pred Boga da mu kažemo da nam je teško i da imamo povjerenja u njega; naša se molitva sastoji od slavljenja i »hvaljenja« Boga kad pred Boga dolazimo sasvim »badava«, da se radujemo pred njim i da mu pjevamo; u molitvi želimo i zahvaljivati Bogu jer su velika djela što nam ih je učinio i neizreciva je ljubav koju nam dariva …

3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.

Svaki je dan (Božji), ali je za nas kršćane nedjelja to na poseban način.
Nedjelja je »spomen-dan« uskrsnuća Isusa Krista, našega Gospodina. Crkva zapravo svake nedjelje na svečan način slavi Vazmeno otajstvo — otajstvo Isusova i našeg »prijelaza« iz smrti u život. Nedjelja je blagdan »novog života«. Nedjeljom je potrebno naći vremena u kojem ćemo moći biti s Bogom i jedni s drugima. Potrebno je da nedjelja bude dan počinka i slobodnog vremena za Boga i ljude (osobito za obitelj, kršćansku zajednicu i prijatelje). Nedjelja je dan počinka i susreta s Bogom i ljudima.
Mi smo kršćani dužni sastajati se u nedjelju da zajednički slavimo euharistiju. Svaka je nedjelja, kao i svaki Uskrs, blagdan slobode i novog života, i u svakoj nam se euharistiji na otajstven način Kristova sloboda i Kristov život darivaju iznova. Mi se moramo sastajati da činimo ono što je Krist činio, moramo se sastajati i radosno zahvaljivati za sve što nam je Bog učinio. Da bi — iz nedjelje u nedjelju, iz euharistije u euharistiju — sav naš život postajao euharistija (»euharistija« znači radosno »zahvaljivanje« i »slavljenje«).

4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

Ljubav je potrebna svakome da bi mogao živjeti. Otac i majka — i svi oni kojima je povjereno da za druge nose posebnu odgovornost — trebaju stalno postajati sve sposobniji za odricanje i za istinsku ljubav. Koliko vrijedi njihovo stvaralaštvo i njihova briga, osobito se prepoznaje po njihovoj sposobnosti da »dopuste« slobodu i zrelost onima koje su »rodili«. No i starijima je potrebno da budu voljeni i da ih razumijemo. Da bi do kraja mogli nesebično stvarati i ljubiti.
Svatko je od nas odgovoran za obitelj i za zajednicu u kojoj živi i radi. Svatko je pozvan da »poštuje« druge i da sa svoje strane učini sve kako bi nam doista »bilo dobro« i kako bismo mogli »dugo« i istinski »živjeti«. Već ovdje »na zemlji«.
A kad nam se čini da roditelje i druge »starije« ne možemo »poštivati« i »voljeti« jer se njihova ljubav raskinula i jer nas nisu znali voljeti — i tada smo pozvani da se nadamo, da vjerujemo i da istinski ljubimo. Jer samo im tako možemo pomoći da iznova »povjeruju« u ljubav i samo nam tako može uspjeti ostvariti za druge ono što oni za nas nisu znali.

5. Ne ubij.

Često ravnodušno »brojimo mrtve« i zaboravljamo na koje sve načine »ubijamo«. Velika je tajna zla i neshvatljive su smrti što ih jedni drugima nanosimo.
Bog nam je poklonio život i zaželio da ga kao dar čuvamo. I ljudi su se »dogovorili« i zakonski odredili da svatko ima pravo na dostojanstvo i život. A naša je povijest često povijest ranjavanja i smrti. Ubijamo i ranjavamo oružjem, riječima, ravnodušnošću, nepravdom, iskorištavanjem tuđega rada, zarobljavanjem na stotinu načina, mržnjom …
Ljubav nam je potrebna da bismo mogli živjeti.

6. Ne sagriješi bludno.
9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga.

Seksualnost je važna i bitna »dimenzija« ljudskog bića. Ona, u svom najdubljem značenju, izražava da nas Bog nije stvorio kao osamljenike nego je htio da budemo »bića za drugoga«: »Nije dobro da čovjek bude sam … Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih« (Post 2,18;1,27). Ljudska seksualnost označuje da smo »upućeni jedni drugima«, da smo stvoreni za istinsku ljubav.
Čitavo je naše biće obilježeno seksualnošću: i naše tijelo, i naše doživljajne snage, i naš način mišljenja, i cjelokupno naše postojanje. Bog je stvorio čovjeka da postoji kao muškarac i kao žena. Stoga je življenje istinske ljubavi na području seksualnosti vrlo složeno i na osobit način važno. Na području seksualnosti naše je biće posebno ranjivo, i zlom i grijehom stvarno ranjeno. Naša se sebičnost i sklonost »laži« na tom području često najlakše očituju.
Šesta i deveta zapovijed ističu da na području seksualnosti — u odnosu prema drugima i sebi — trebamo čisto živjeti. Bog nas je stvorio za čistu i istinsku ljubav. I obdario nas je neizrecivim dostojanstvom: »Ne znate li da ste Hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?« (1 Kor 3,16). Zato je zloupotreba seksualnosti grijeh. A budući da se zlo i grijeh najprije »u srcu rađaju«, sagriješiti se može ne samo »djelom« nego i »mišlju (željom) i riječju«.
U šestoj i devetoj zapovijedi ne traži se da »zaniječemo« svoju seksualnost jer nas je Bog stvorio kao »seksualna bića«.
U tim se zapovijedima ističe dostojanstvo ljudske seksualnosti koja treba biti u službi ljubavi i života i koju trebamo živjeti čisto. To znači da je za ljudsko (»očovječeno«) i kršćansko življenje seksualnosti potrebna istinitost osjećaja i namjera, zrela odgovornost i odricanje, kao što su istinitost, odgovornost i odricanje potrebni i za ostala područja ljudskog i kršćanskog života. Po tome se zapravo vidi koliko je netko sposoban za istinsku ljubav prema drugome, prema Bogu i prema samome sebi.
Svi su pozvani na čistoću: i oni koji žive u braku i oni koji odabiru drugačiji način života. — Bračna se čistoća sastoji osobito u potpunoj vjernosti (kršćanski je brak jedinstven i nerazrješiv), te u »istinitosti« bračnog seksualnog odnosa (seksualnim odnosom supruzi izražavaju međusobnu ljubav i taj je odnos po svojoj prirodi namijenjen prenošenju života; seksualni odnos samo u braku može biti izraz potpuno istinite i odgovorne ljubavi te nas kršćanska Tradicija uči da seksualni odnos izvan braka spada među teške grijehe jer znači zloupotrebu seksualnosti). — Čisto trebaju živjeti i oni koji se odriču braka da bi svoje sposobnosti i svoje vrijeme na drugi način posvetili Bogu i ljudima, i oni koji još rastu i koji se pripremaju za izbor svog stila života u kojem će moći najbolje ostvariti sebe i istinski voljeti.

7. Ne ukradi.
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari

Želimo stvarati, radom sebe ostvarivati i plodove svoga rada dijeliti osobito s onima koji su nam na poseban način povjereni našoj brizi. Zato je potrebno da drugi ne posižu za onim što nam pripada.
No sedma i deseta zapovijed ne žele istaknuti samo poštivanje naše imovine, nego još odgovornost svih članova obitelji, zajednice i društva za stvaranje humanijih uvjeta rada i života te pravednu raspodjelu plodova zajedničkog rada. Jer i ovom se zapovijedi ističe da je najvažnije istinski ljubiti.
Krasti se može na različite načine: prisvajanjem onoga što nam ne pripada, nesavjesnošću na radnome mjestu, nebrigom za one koji žive u teškim uvjetima života, nepravednom raspodjelom materijalnih i duhovnih dobara, nezalaganjem za stvaranje boljih uvjeta rada i života … Stoga je važno da ne zaboravimo postaviti pitanje zašto je netko postao »kradljivac«. Možda je njemu u životu bilo »ukradeno« ono najvažnije: možda ga u životu nije imao tko istinski voljeti…

8. Ne reci lažna svjedočanstva.

Ni bez istine se ne može istinski ljubiti. I put je do istine isto toliko dug koliko i put do slobode i ljubavi.
Istinu treba tražiti, istinu treba govoriti i istinu još treba činiti: istinu o sebi, o drugome, o Bogu — istinu o svemu što postoji.
Istinu spoznati znači misliti u skladu sa stvarnošću, istinu govoriti znači riječima se slagati sa stvarnošću, istinu činiti znači biti i živjeti u skladu sa stvarnošću — u skladu s Božjom i ljudskom stvarnošću.
Biti istinit u prvom redu znači postajati sve sposobniji za »skidanje maski« i usuditi se živjeti ono što jesmo, da bismo postali mnogo više od toga. Za kršćanina »biti istinit« osobito znači radosno živjeti ono na što smo kao ljudi i kao »Božji sinovi« pozvani.
Neistinom i lažima možemo raniti i »ubiti«. I iznošenjem nepovoljne »istine« o drugome (ogovaranjem) to isto možemo učiniti, jer takva »istina« često onemogućuje drugome da bude ono što jest i da postane ono na što je kao čovjek i kršćanin pozvan. Laž, kleveta i ogovaranje grijesi su protiv ljubavi.