Bog – stvoritelj neba i zemlje
Bog je Stvoritelj svega što postoji ili, kako kaže Biblija, “neba i zemlje”. U Apokalipsi (Otkrivenju) Bog se naziva: “Ja sam Alfa i Omega” (Otk 1,8). Alfa je prvo slovo grčkoga alfabeta, a Omega posljednje. To znači: sve je stvorenje poteklo od Boga i u Bogu nalazi svoj posljednji smisao, svoj posljednji cilj. Najljepše je to o čovjeku izrazio sv. Augustin na početku svojih Ispovijesti: “Za sebe si nas, o Bože, stvorio, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.”
Bog je na izvoru svih bića. Od njega potječe: osnovna materija, neživa i živa priroda, biljke i životinje, a vrhunac svega vidljivog stvorenja jest čovjek.
Prve nam stranice Biblije u Knjizi Postanka jednostavnim pjesničkim jezikom, punim slika, govore o tim veličanstvenim počecima svemira i čovjeka, kojima je sam Bog autor ili začetnik. Stvoriti znači pozvati na bivstvovanje i dati svemu razvoj i rast te omogućiti punu zrelost i savršenstvo. U Bibliji se ništa potanje ne govori kako je sve nastalo. Ističe se samo da sve u Bogu ima svoj početak i da je Bog sve stvorio dobro, štoviše veoma dobro. A da se izrazi ta jedinstvena Božja svemoć u stvaranju, Biblija često ponavlja da je Bog sve stvorio svojom riječju. U Knjizi Postanka stalno se ponavlja, kao u pjesničkom refrenu: “I reče Bog!”
Nevidljivi svijet
Među stvorenjima naša vjera razlikuje “vidljivi svijet”, to jest ovaj svemir u kojemu živi čovjek, i “nevidljivi svijet” ili anđele. U Bibliji se anđeli pojavljuju kao Božji poslanici koji s nama surađuju u dobru (“anđeo” je riječ grčkog porijekla a znači “vjesnik”, “poslanik”). Po njima se naročito očituje Božja dobrota i briga za nas. Svaki čovjek ima anđela čuvara. Vjera u anđele izražava našu sigurnost da se Bog brine za svakoga od nas, da nas “po imenu” pozna i da smo u najintimnijoj povezanosti s njime. – Ne znamo kako anđeli izgledaju, ali znamo da je Bog svemoguć i da osim ljudi može stvoriti i druga bića obdarena razumom, slobodnom voljom i sposobnošću da vole. Anđeli su duhovna i “bestjelesna” bića.
Čovjek – vrhunac Božjega stvaranja na zemlji
Po Bibliji, vrhunac Božjega stvaranja na Zemlji jest čovjek. Biblija izražava neizrecivo čovjekovo dostojanstvo kad ističe da je stvoren “na sliku Božju” (Post 1,26-27). Čovjek je sličan Bogu, “bogolik”, jer može, slično kao i Bog, spoznavati; stvarati, ljubiti i živjeti. Čovjek nadvisuje sva ostala zemaljska stvorenja mnogim darovima, a osobito razumom i slobodnom voljom. Sposoban je da ljubi, da se udružuje, da bude stvaralac i da tako usavršava i sebe i svijet. A po Bibliji, uzdignut je nad sve stvorove osobito time što je određen da bude “dijete Božje”. Već smo rekli da se to čovjekovo dostojanstvo u kršćanskom jeziku zove “Božje posinjenje” ili “bogosinstvo” ili, drugim riječima, “milost posvetna”.
Bog nije stvorio čovjeka kao osamljeno biće. Od početka “muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Njihovo združenje tvori prvi oblik zajednice ljudskih osoba: brak i obitelj. Čovjek je tako po svojoj naravi društveno biće i bez povezanosti i suradnje s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti.
Grijeh i zlo u čovječanstvu i stvorenju
Nažalost, sklad je Božjeg stvorenja poremećen i narušen grijehom, a odatle izviru sva druga zla. Sagriješili su i anđeli i prvi ljudi, a poslije toga grijeh i zlo postaje žalosna činjenica i pratilac povijesti čovječanstva.
Anđeli koji su sagriješili pobunom protiv Boga izgubili su svoje prvotno dostojanstvo i zauvijek su odbačeni od Boga. U Bibliji postoji za njih naziv sotona ili đavao. Izraz sotona potječe iz hebrejskoga, a znači neprijatelj; to isto znači i riječ đavao, koja potječe iz grčkoga. Hrvatska riječ vrag izvorno također znači neprijatelj. Đavli su neprijatelji ljudima, jer im zavide na Božjem prijateljstvu pa ih napastuju i zavode na zlo. Isus đavla naziva “Ubojica ljudi od početka” (Iv 8,44). Đavlu se možemo oduprijeti, potpomognuti Božjom pomoću i milošću. Stoga Isusov “Oče naš” završava molbom: “Oslobodi nas od Zloga!” (Mt 6,13).
Sagriješili su i prvi roditelji, Adam i Eva. Njihov je grijeh na slikovit način opisan u Bibliji u Knjizi Postanka (glava 3). Na djelu je napasnik, đavao, koji ih zavodi. Njihov se grijeh sastoji u neposlušnosti Bogu i u tome što su sami, bez Boga, htjeli postići i ostvariti svoju bogolikost.
Grijeh praroditelja prelazi kao grešno stanje na sve njihovo potomstvo. Taj se grijeh zove iskonski ili istočni, jer iz njega istječu svi ostali grijesi. – Svi se ljudi rađaju kao potomci grešnoga čovječanstva (kao “djeca ljudska”), a ne kao nosioci božanskog života (kao “djeca Božja”).
Taj grijeh dakako nije dotakao Isusa Krista koji je sav bezgrešan. Po posebnoj milosti, od istočnog je grijeha sačuvana i Isusova Majka, blažena Djevica Marija. I ona je bez ikakve ljage grijeha od samoga svog začeća. Stoga je i nazivamo “Bezgrešno začeće”.
Istočni je grijeh “izobličio” u ljudima prvotnu “bogolikost” koja im je ponuđena kao poseban dar. Narušeno je i izgubljeno ono intimno prijateljstvo što ga je Bog ponudio čovjeku i koje zovemo Božje “posinstvo” ili “milost posvetna”.
Čovjek je ostao nekako opljačkan i ranjen u sebi i u dodiru s drugim stvorenjima. Prvi grijeh usadio je pobunu u ljudski duh, unio je nesklad između duha i tijela. Ljudski je razum potamnio, a volja oslabila. Tako ranjeni, ljudi upadaju u velike zablude o pravom Bogu, o ljudskoj prirodi, o smislu života i u procjeni dobra i zla.
Najteža kazna za grijeh, po Bibliji, jest tjelesna smrt, povezana s tolikim trpljenjima i nevoljama.
Grijeh je nekako preko čovjeka dotaknuo i svu prirodu. I uistinu, priroda i njezine sile, ako su u ruci grešnog čovječanstva, može postati razorna u svjetskim razmjerima. Dok ljudi ne ovladaju sami sobom, dotle uvijek postoji opasnost da na zlo upotrijebe i prirodne sile.
Zbog toga sav život ljudi, i pojedinaca i skupina, kroz svu povijest čovječanstva pruža sliku dramatične borbe između svjetla i tame, između istine i laži, između mržnje i ljubavi, između dobra i zla. To ipak ne znači da su čovjek i svijet posve pošli po zlu, jer ostaju uvijek Božji stvorovi i u svojoj su osnovi dobri.
Ovo u čemu nas poučava Božja riječ u Svetom pismu i u vjerovanju Crkve, slaže se s općim iskustvom. Ako čovjek iskreno pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon na zlo i uronjen u tolike jade koji ne mogu potjecati od dobroga Boga Stvoritelja.
Štoviše, svu ljudsku povijest prožima teška borba protiv zle moći mraka. Ta je borba započela već u praskozorje čovječanstva. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da ostvari dobro. Grijeh pogađa ne samo pojedinog čovjeka nego ima i društvene razmjere. Samo uz velike napore i uz pomoć Božje milosti svaki čovjek i ljudsko društvo može ostvariti čovječnost i postići nutarnji sklad i jedinstvo.
Obećanje i očekivanje Spasitelja
U borbi protiv grijeha i zla čovjek nije prepušten sebi. Zbog istočnoga grijeha i zbog nanosa tolikih osobnih grijeha svih ljudi, nije prestala Božja ljubav prema čovjeku i čovječanstvu.
Bog je u svojoj dobroti obećao Spasitelja. Od pradavnih vremena živjela je u čovječanstvu duboka nada da će Bog ponovno zahvatiti u povijest čovječanstva, da će spasiti čovjeka i obnoviti djelo stvaranja. To lijepo izražava poznata molitva u liturgiji: “Bože, ti si čovjeka divno stvorio i još divnije obnovio.”
I nakon grijeha Bog stvoritelj svemira i ljudi vodio je uvijek brigu o svojim stvorovima, i o pojedincima i o narodima. Očinski ih je vodio prema ostvarivanju njihova određenja.
Iako su pobuna i grijeh, a s njima i patnja i smrt, od prvih početaka prodrli u ljudsku povijest, Bog je uvijek s ljubavlju pazio na svoje stvorove, “dajući im životni dah i sve ostalo” (Dj 17,25).
S osobitom je brigom izabrao izraelski narod da u njemu za sav svijet podržava i hrani nadu u Spasitelja koji će izaći iz toga naroda. Veliki pravednici vapili su za Spasiteljem i pripravljali mu put. Njihovu je želju najbolje izrazio prorok Izaija u vapaju i molitvi koju i danas Crkva ponavlja u vrijeme Došašća: “Rosite, nebesa, odozgor – i oblaci daždite Pravednika! Neka se rastvori zemlja da procvjeta Spasiteljem” (usp. Iz 45,8).