Isus Krist
Najduži odlomak našeg Vjerovanja posvećen je Isusu Kristu, Spasitelju svijeta. To je razumljivo već iz onoga što smo do sada rekli. Kršćanstvu je, naime, izvor u jednoj osobi – u Isusu Kristu. On je povijesno poznata osoba. Rodio se, živio je i umro u Palestini za vrijeme rimske okupacije, za vladanja careva Augusta i Tiberija.
Već samo njegovo ime puno je značenja. “Isus” na hebrejskom znači “Spasitelj”. A ime “Krist” potječe od grčkoga “Hristos”, što prevodi hebrejsko ime “Mesija”, a znači “Pomazanik”.
U Starom zavjetu mazali su uljem u znak posvećenja kraljeve, svećenike i proroke. Proroci su navješćivali budućeg Spasitelja kao jedinstvenog Pomazanika, koji će od Boga biti posvećen Duhom Svetim. Sam Isus na se primjenjuje veliko proroštvo Izaije proroka: “Duh Gospodnji na meni je, on me pomaza” (Lk 4,18; usp. Iz 61,1–2).
Po Kristu se i mi, kao njegovi vjernici, nazivamo kršćani. Taj naziv dolazi od grčke riječi “hristianoi”, što bi se moglo prevesti “Kristovi” (sljedbenici).
S imenom Krist najuže su povezani nazivi dvaju sakramenata kršćanske inicijacije: krst i krizma (potvrda). Krstiti po svoj prilici znači “kristiti” to jest učiniti vjernika drugim Kristom, “pokristoviti”. A krizma grčki znači pomazanje, i to – pomazanje Duhom Svetim. Tako se već u samom nazivu skriva duboko značenje prvih dvaju sakramenata: po njima stupamo u najtješnju povezanost s Kristom.
Kršćanin je, dakle, onaj koji vjeruje u Isusa Krista, pristaje uz njegov nauk ne samo umom nego i svim bićem i zalaže se za ostvarenje Isusova Evanđelja u svom osobnom životu i u svijetu.
Osim toga, Isus je rekao: “Ja sam s vama sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28, 20). Stoga kršćani vjeruju da je on nama uvijek blizak, da živi s nama i u nama. Jedno od njegovih imena po Bibliji jest “Emanuel”, što hebrejski znači “S-nama-Bog”. To jedinstvo s nama on ostvaruje naročito po svetoj pričesti. U Ivanovu evanđelju Isus veli: “Tko mene ljubi, ljubit će ga moj Otac, i k njemu ćemo doći i nastaniti se kod njega” (Iv 14,23).
Sin Božji – Gospodin
Najuzvišeniji Kristov naziv jest Sin Božji. On je Sin Božji odvijeka. Zajedno s Ocem i Duhom Svetim on je odvijeka pravi Bog, druga božanska osoba. To lijepo izražava naša božićna pjesma: “Sin Boga Oca i Bog sam.” Isus sam za se kaže: “Ja i Otac jedno smo” (Iv 14,30). A kada moli za jedinstvo svojih učenika, veli: “Oče, molim te, da svi budu jedno, kao što smo mi jedno – ti u meni i ja u tebi” (prema Iv 17,20–23).
To najviše dostojanstvo Isusa Krista izražava i drugi naslov: “Gospodin”. U Starom je zavjetu Gospodin-Gospodar drugo ime za Boga. Kada su, dakle, prvi kršćani Isusa nazivali Gospodinom, oni su time željeli reći da je on pravi Bog i da mu se klanjaju, da ga štuju i ljube, da ga slušaju kao pravoga Boga.
“Gospodin” nije samo naslov dostojanstva nego i vlasti. Isus je Gospodin jer je Gospodar svega stvorenja. Po njemu je i za njega je stvoreno sve što je na nebesima i na zemlji (Kol 1,16). On sam veli na oproštaju s apostolima na Maslinskoj gori na dan Uzašašća: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji” (Mt 28,18).
Ali i opet treba ponoviti ono što smo kazali za Božji naslov Svemogući. I Isusova je vlast puna čovjekoljublja. On želi spasiti čovjeka i podržati sve čovječanstvo na putovima dobra i napretka. Ta on je Spasitelj svijeta (usp. Iv 4,42) ili, kako ga zove naša božićna pjesma, “Razveselitelj svijeta”.
Utjelovljenje
I kad je došla punina vremena – kako kaže sv. Pavao (Gal 4,4) – Bog je poslao na svijet svoga Sina da bude Spasitelj. Sam Isus ovako tumači Božji plan: “Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Sin Božji postao je čovjekom koji se zove Isus Krist. Taj se događaj zove utjelovljenje ili učovječenje Sina Božjega. To slavimo na Blagovijest 25. ožujka. Devet mjeseci nakon toga slavimo Božić, Isusov rođendan.
Što za čovječanstvo znači utjelovljenje vrlo dobro izražava Drugi vatikanski koncil: “Utjelovljenjem se Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Postao je uistinu nama u svemu sličan, osim u grijehu, kako piše Poslanica Hebrejima (4,15).”
Pojava Isusa Krista u povijesti tako je važna da se godine računaju od njegova rođenja: prije i poslije Krista. Naša, nova era – Kristova je era, Kristovo vrijeme.