Mi kršćani vjerujemo da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Kao Sin Božji on je Bog odvijeka, a čovjekom je postao začećem u krilu majke Marije.

Isusovo začeće dogodilo se na jedinstven, čudesan način. Kao što je Bog na početku samom svojom riječju stvorio nebo i zemlju, Duh Sveti oživotvorio je krilo blažene Djevice Marije, i ona je bez čovjekova sudjelovanja začela Isusa Krista, koji bijaše Sin Božji odvijeka. Stoga se ona i u Svetom pismu i u vjerovanju Crkve uvijek naziva Djevica, a mi je iz najdubljeg poštovanja zovemo blažena Djevica Marija. Opći crkveni koncil u Efezu god. 431. dao joj je naziv Bogorodica: njezin sin Isus Krist bio je odvijeka Sin Božji, s Ocem i Duhom Svetim pravi Bog.

Zbog njezine najtješnje povezanosti s Isusom, mi je kršćani častimo nada sve svete. U molitvama je zazivamo kao Isusovu i našu Majku. Isus je s križa rekao svom učeniku Ivanu: “Sinko, evo ti majke!” U tom Isusovom testamentu obuhvaćeni su svi kršćani i svi ljudi.

Najljepša molitva blaženoj Djevici Mariji je ona kojom ju je pozdravio anđeo Gabrijel: “Zdravo Marijo, milosti puna” Njezini najveći blagdani jesu: njezino Bezgrešno začeće (8. prosinca) i njezino Uznesenje na nebo ili Velika Gospa (15. kolovoza).

Zajedno s blaženom Djevicom Marijom štujemo i častimo sv. Josipa, njezina djevičanskog muža. On je od Boga poučen i upućen u Božje planove, pa je prihvatio Isusa Krista sa svom ljubavlju i brigom kao svoga sina.

Isus učitelj

Isus je pripadao Izraelskom narodu. Sav je svoj život proveo u Palestini. Rodio se u Betlehemu, nedaleko od Jeruzalema. Zavičaj mu je bio u Nazaretu, bio je Nazarećanin. Najviše je djelovao i naučavao u pokrajini Galileji i Judeji. Najvažniji događaji njegova života zbili su se u glavnom gradu Jeruzalemu, gdje je napokon Isus osuđen, umro i pokopan, ali je treći dan uskrsnuo.

Svu svoju mladost proveo je u Nazaretu, gdje je bio mladi radnik u tesarskoj radionici sv. Josipa.

Kad mu je bilo oko trideset godina, okupio je kao putujući učitelj oko sebe malu družinu učenika koje je prozvao apostolima ili misionarima (“poslanicima”). Bilo ih je dvanaest, stoga se često i zovu zajedno Dvanaestorica. Na čelu im je bio Petar, a Juda će biti Isusov izdajica.

Tko je bio Isus, što je činio i govorio – o tome nam govore četiri knjige Sv. pisma koje se zovu evanđelja. (Riječ evanđelje potječe iz grčkoga, a znači “Radosna vijest” ili “Blagovijest”). Evanđelja su napisali Isusovi apostoli Matej i Ivan i prvi apostolski učenici Marko i Luka.

Isus u svom naučavanju nastupa kao Učitelj kojega je Bog poslao. On nam objavljuje: tko je Bog i koji su Božji naumi (planovi) sa svakim čovjekom i s čovječanstvom. On navješćuje novi, Božji svijet koji rado naziva Božje kraljevstvo. Otkriva Božju dobrotu i vrijednost svakog čovjeka.

On ima radosnu poruku za svakog čovjeka, i hoće da ta poruka dođe do svih ljudi: Bog Otac ih ljubi, poziva ih da prime njegovo prijateljstvo i da u zajednici s njime i među sobom nađu savršenu sreću.

Sve ljude Isus proglašava sinovima Božjim i braćom među sobom. Stoga proglašava zapovijed ljubavi kao temeljni zakon međuljudskih odnosa. Vrhunac ljubavi je i život dati za one koje ljubimo. A prava ljubav zahtijeva da jedni drugima praštamo. Stoga nas je Isus naučio u molitvi “Oče naš” moliti : “Otpusti nam dugove naše kako i mi otpuštamo svojim dužnicima” (Mt 6,12).

Sam je bio radnik te je prihvatio i posvetio ljudski rad kao jedan od temeljnih znakova čovjekova dostojanstva i kao temeljnu njegovu obvezu. Po radu čovjek ponajviše ostvaruje zapovijed ljubavi i pridonosi usavršenju Božjega stvaranja.

Svečano je proglasio zapovijed doživotne ljubavi muškarca i žene i tako je posvetio ljudski brak i obitelj.

Posebno je volio djecu, cijenio je prijateljstvo, ljubio je svoj narod, ali i sve čovječanstvo i svakoga čovjeka. Ako je koga više ljubio, onda su to bili siromasi, bolesnici, potlačeni, obespravljeni. On je uvijek bio na njihovoj strani.

Suosjećao je s patnjama ljudi i tražio kako da im pomogne. Potaknut tim suosjećanjem, božanskom moći učinio je mnoga čudesa. Liječio je bolesnike svake vrste: slijepe, gluhe, hrome, uzete… Mrtvima je vraćao život. – Njegova čudesa i sva njegova djela znak su Božje blizine i dobrote, ali i njegove najtješnje povezanosti s Bogom. Isusova čudesa pokazuju Božju ljubav prema ljudima, ali i to da je Isus istinski Božji poslanik i da je uistinu Sin Božji.

Vrhunac Isusove objave predstavlja sve ono što nam je on govorio o Bogu Ocu i o Presvetom Trojstvu. Isus Boga naziva svojim Ocem i obraća mu se s najvećom intimnošću. U isto vrijeme, on želi da savršeno izvrši volju Očevu. Sam kaže: “Hrana je moja vršiti volju onoga koji me posla – to jest volju Očevu – i dovršiti djelo njegovo” (Iv 4,34).

I nas je naučio da se Bogu obraćamo jednostavno i s pouzdanjem. Stoga nas je uputio u nov oblik molitve koji je najsavršenije i najkraće izražen u Isusovu “Očenašu”.

Isusov način pristupa Bogu i ljudima bio je velika novost. “Nikada nitko nije govorio kao on”, isticali su i njegovi neprijatelji (Iv 7,46). On je donio sasvim novu sliku o Bogu i čovjeku, zastupao je sasvim nove odnose među ljudima.

Imao je stoga vrlo mnogo oduševljenih privrženika, ali i žestokih neprijatelja. Došao je u sukob s vođama svoga naroda, koji su išli dotle da su ga osudili na smrt i predali rimskim vlastima da ga smaknu.