Među čuvenih sedam Kristovih riječi na križu koje su ušle u teologiju i u duhovnost, ali i u umjetnost, tri su upućene Ocu. S dvije Isus govori o sebi i svojemu stanju: »Žedan sam« i »Dovršeno je« (Iv 19,28.30). Dvije su upućene bližnjima – raskajanomu razbojniku (Lk 23,43) te ljubljenomu učeniku i majci (Iv 19,26). Tri ostale jesu molitva.
Prva molitva
O devetoj uri povika Isus jakim glasom: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mk 15,34; usp. Mt 27,46).
Čuveni vapaj o najdubljoj ostavljenosti i nedostatku oslonca iz Ps 22 Isus izriče nakon sveopće i dugotrajne tame (Mt 27,45; Mk 15,33; Lk 23,44). Obuhvaćala je cijelu zemlju i trajala je od podneva do tri popodne, a Luka objašnjava da to bijaše pomrčina sunca (Lk 23,45).
Svoju molitvu Ocu Raspeti izriče u tri poslije podne nakon što je punih šest sati, sve od devet izjutra, prikovan na drvo križa. Kako se mi osjećamo kada neko podulje vrijeme samo moramo mirno stajati ili čak sjediti?
Isus se služi Svetim pismom. Riječima psalma u ključnomu trenutku izriče stanje svoje duše. Za najsvetiji odnos prema Ocu uzima riječi Pisma.
Psalam 22 opisuje ruganje koje Isus doživljava. Vrijeđaju njegovo pouzdanje i ljubav: »Uzdao se u Boga, neka ga sada spasi« (Ps 22,8; Mt 27,43). U istomu psalmu čitamo iskustvo: »za odjeću moju bacaju kocku« (Ps 22,9). To će Isus doživjeti (Lk 23,34) – da se ispuni Pismo, tumači Ivan (Iv 19,24). Psalmist opisuje: »Moj se jezik uz nepce slijepio« (Ps 22,16). Isus će otvoreno reći: »Žedan sam« – da se ispuni Pismo, opet tumači Ivan (Iv 19,28). U psalmu napokon mučenik govori kako su mu ruke i noge proboli i kako sve svoje kosti može prebrojiti (Ps 22,17). To se s Raspetim bolno ostvarilo.
»Bože moj, Bože moj« – važan je ovaj vapaj. Velika je pomoć prepoznati i izreći najdublju bol. Potužiti se i pojadati ljekovito je. Pogotovu na pravomu mjestu. Isusove riječi jesu molitva – upućene Bogu, Ocu koji ga je ostavio. I u najvećoj muci Isus se ne odriče pripadnosti Ocu. Naziva ga svojim Bogom. Drevna formula saveza u Isusovoj molitvi živi. Taj trenutno daleki Bog jest njegov Bog. A Isus je njegov Sin. Njegov je.
Hebrejska gramatika poučava da lama nije samo pitanje nego predbacivanje. Zašto tako činiš? Još više od toga – kako doslovno novozavjetni, onda i hrvatski, jezik prevodi hebrejsku upitnu riječ: za što? eis ti? – Isus pita o svrsi. S kojom svrhom, za koji cilj? Čemu? – pita on. Radi čega, s kojim ciljem je napušten?
Psalam u završnomu dijelu već najavljuje preokret i sretan dovršetak. Isus će u miru predati svoj duh. U svojemu zadnjem vapaju više ne će govoriti općenito: »Bože«, nego opet: »Oče.«
Druga molitva
I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: »Oče, oprosti im! Ta ne znaju što čine« (Lk 23,34). A bijaše treća ura kad ga razapeše (Mk 15,25).
Druga Isusova molitva: »Oče, oprosti im« (Lk 23,34) vremenski prethodi prvoj. Luka izvješćuje kako Isus moli za krvnike kod razapinjanja, dakle šest sati ranije, u devet ujutro, kako precizno bilježi Marko (Mk 15,25). U govoru na gori poučavao je Učitelj i tražio: »Molite za one koji vas progone« (Mt 5,44), sada to sam djelom potvrđuje.
Kada Isus moli: »Oprosti im!« (Lk 23,34), onda u Svetomu pismu izgovara onu istu molbu, istu riječ koju i mi upućujemo Ocu kad god molimo: »otpusti nam!« (afes Mt 6,12; Lk 11,4).
Isus se više puta obraća Ocu u molitvi, govori »Oče«: kada slavi Oca koji se objavljuje malenima (Mt 11,25), kojemu se svidjelo sve predati Sinu… (r. 26, Lk 10,21); kada zahvaljuje Ocu za Lazarovo uskrisenje (Iv 11,41); kada u potresenosti moli da Otac proslavi ime svoje (Iv 12,27); u velikosvećeničkoj molitvi nakon Posljednje večere (Iv 17); kada se moli u Getsemaniju da ga mimoiđe kalež muke, ali po Očevoj volji (Mt 26,39.42; Lk 22,42). To je jednako čuvenu izrazu Abba! (Mk 14,36); kada, eto, moli oproštenje za krvnike i, napokon, kada predaje duh u ruke Očeve (Lk 23,34.46).
Treća molitva
Viknu jakim glasom: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu (Lk 23,46). Preda duh (Iv 19,30).
Tako dolazimo do treće i posljednje Isusove molitve. Sva evanđelja zajednički izvješćuju da su Isusu dali piti i da je potom umro. Pritom je iznova zavikao jakim glasom (Mk 15,37; Mt 27,50). Nakon prvoga iz Ps 22, evanđelja spominju još jedan vapaj. To je drugi krik, povik Isusov kojim svoj duh povjerava Očevim rukama.
I opet se – za najsvetiji odnos prema Ocu – služi riječima Pisma. U Ps 31,6 čitamo: »u tvoje ruke duh svoj predajem.« To pripada u posljednje Isusove riječi prije preminuća.
Predaje duh u ruke Oca koji je veći od svih. Iz ruke Očeve nitko ne može istrgnuti ovce – poučavao je kao dobri pastir (Iv 10,29). Sada svoj duh predaje u te sigurne ruke. Već je Izaija pisao u molitvi (Iz 64,7): »Ti si naš Otac. Mi smo glina, ti naš lončar. Svi smo djelo tvojih ruku.«
Ruke su to dobroga oca koji vidi sina izdaleka, trči prema njemu i pada mu oko vrata – rukama ga grli (Lk 15,20). Premda Luka ne spominje ruke, slika je jasna.
Evanđelja potvrđuju da Isusova molitva na križu nisu samo riječi, nego i djelo: Matej govori ne samo o izdisanju, nego o otpuštanju duha, a Ivan još jasnije piše kako Isus kod preminuća »predaje duh« (Iv 19,30), izručuje ga, kao što je sam bio predan (paradidomi). Što u molitvi kaže, to Raspeti i čini.
Ovakvo predanje, ovakav način umiranja ima svoje prve plodove. Satnik – vojnik, stranac – dolazi do vjere (Mk 15,39; Lk 23,47).
p. Niko Bilić, SJ