Što se više bližim žića svrsi,
To se, Bože, više mrače puti
U daljini samo sjaju vrsi,
Za kojima srce Tebe sluti.
I po mraku ja se mukom vijem
Kroz kamenje i kroz trnje gusto,
S rana mnogu gorku suzu lijem
Na to svoje živovanje pusto.
Potraje li dugo kušnja ova,
Strah me ipak: jošte da ne zađem
Ne daj, Oče, nakon zemskih snova,
Da Ti barem sveti prag ne nađem!
Đuro Arnold