Bo\u017ei\u0107ne pri\u010de imaju svoja pravila: djeca u njima obi\u010dno umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih pri\u010da imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se doga\u0111aju njihovim junacima. Znam da oni pu\u0161taju da se siroma\u0161na djeca u tim pri\u010dama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni \u010dine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlu\u010diti na to da pustim u Bo\u017ei\u0107noj pri\u010di makar samo jednog dje\u010daka ili djevoj\u010dicu da se smrzne, pa \u010dak ni za volju takve plemenite svrhe.
\nBilo je to na Badnju ve\u010der negdje oko \u0161est sati. Na cesti je bilo \u017eivo, ko\u010dije su jurile, a i pje\u0161aci – neki br\u017ee, neki polak\u0161e. Oni slabo obu\u010deni \u017eurili su se da se zagriju, a oni u krznima i\u0161li su po\u00adlako, jer im je bilo toplo.
\nPred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade na\u00adjednom dvoje djece u prnjama i po\u010de dvoglasno jadiko\u00advati:
\n– Dragi i dobri gospodine – jecao je visok glasi\u0107 djevoj\u010dice.
\n– Va\u0161e blagoro\u0111e – pratio ju je dublji glas dje\u010daka. – Udijeli nama sirotama barem ne\u0161to! Jednu kopej\u010dicu za kruh! Jedan nov\u010di\u0107 za sveti Bo\u017ei\u0107!
\nGospodin je hodao kao da ni\u0161ta ne \u010duje, a oni su ga optr\u010da\u00advali zdesna i slijeva motaju\u0107i se oko njegovih nogu. Ka\u0107a je pro\u0161aputala ka\u0161ljucaju\u0107i od zime: – Udijelite nam bar ne\u0161to!
\nA Mi\u0161ka se trudio kako da gospodina sprije\u010di u hodu. A tada, kad je ve\u0107 i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskop\u010dao svoje bogato krzno, izvadio nov\u010danik, izvukao iz nje kovani nov\u010di\u0107 i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ru\u010dica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propu\u00adstila \u010dovjeka u krznu i na\u0161la se za\u010das opet zajedno ispod svo\u00adda obli\u017enje ve\u017ee. Tu su se \u0161\u0107u\u0107urila jedno uz drugo i \u010dasak po\u0161utjela, gledaju\u0107i gore i dolje niz cestu.
\n– A koliko je dao plemeniti gospodin? – upitala je Ka\u0107a ozbiljno.
\n– Deseticu – odgovorio je Mi\u0161ka suho.
\n– I koliko sada imamo svega? – usudila se Ka\u0107a tiho pitati.
\n– Sedam desetica i sedam kopjejki – odvratio je Mi\u0161ka ravnodu\u0161no.
\n– Au, tako mnogo? Ne bismo li ku\u0107i? Hladno je. Zebe me! – jadikovala je djevoj\u010dica.
\n– Nije jo\u0161 vrijeme – obrecnuo se Mi\u0161ka.
\nPo\u0161li su lagana koraka pokraj ljudi \u0161to su se \u017eurili.
\n– Nisam ti malo prije rekao istinu, Ka\u0107a – progovorio je Mi\u0161ka. – Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo ku\u0107i. Danas smo imali dobar dan. Zna\u0161 li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!
\n– Uh, zaista! – \u0161aputala je Ka\u0107a sva u \u010dudu.
\n– Zna\u0161 \u0161to? Idemo u koju kr\u010dmu gdje nas nitko ne pozna. Ho\u0107e\u0161 li?
\n– Kako ne, Mi\u0161ka! Jasno, gdje nas nitko ne pozna – poveselila se Ka\u0107a.
\n– Zna\u0161 \u0161to? Najprije \u0107emo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je ve\u0107 trinaest. Onda dva kola\u010da po tri kopjejke. To je \u0161est kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada \u0107emo uzeti dva \u010daja za \u0161est kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju \u0107emo jo\u0161 ne\u0161to pojesti za osam kopjejki. To \u0107e biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest \u0107emo se. Ali! Pa samo je jednom godi\u0161nje Bo\u017ei\u0107l
\nUhvatili su se za ruke i i\u0161li poskakuju\u0107i po plo\u010dniku. – Evo jedne kr\u010dme! Evo \u010dak dvije! U koju \u0107emo?
\n– U onu ni\u017eu. Tamo \u0107e biti toplije. Ali najprije u du\u0107an!
\nU du\u0107anu su kupili sve \u0161to su prije naumili, a zatim u onu ni\u017eu gostionicu.
\n– Ba\u0107u\u0161ka – upitao je Mi\u0161ka – mo\u017eemo li dobiti dva \u010daja? Nakon dva \u010daska on je sjedio sa svojom sekom po\u0161teno za stolom, zavalio se u naslonja\u010d, dr\u017ee\u0107i se va\u017eno poput kakva ko\u010dija\u0161a nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zami\u0161ljeno smotku od mahorke. Ka\u0107a ga je gledala puna divljenja i po\u0161tovanja kako se on zna pona\u0161ati u javnom lokalu. Zatim su po\u010deli svoju ve\u010deru usred vla\u017ene i smradne, \u010da\u0111avom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu \u010duli, ve\u0107 su pa\u017eljivo grizli svoj kola\u010d, u\u017eivaju\u0107i u njegovoj slasti.
\nTo je sve. \u0160to se mene ti\u010de, sad mo\u017eete po\u010deti slaviti Badnju ve\u010der. Vjerujte mi, ovo dvoje na\u0161ih junaka ne\u0107e se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.<\/p>\n
(Maksim Gorki – iz “Vatrene ptice” MAK, Glas Koncila 2007.)<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Bo\u017ei\u0107ne pri\u010de imaju svoja pravila: djeca u njima obi\u010dno umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih pri\u010da imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se doga\u0111aju njihovim junacima. Znam da oni pu\u0161taju da se siroma\u0161na djeca u tim pri\u010dama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni \u010dine zbog toga da bi … Nastavi \u010ditati Na Badnju ve\u010der<\/span><\/a><\/p>\n","protected":false},"author":5,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[11],"tags":[],"class_list":["post-1706","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-price"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/vjeronauk.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1706","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/vjeronauk.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/vjeronauk.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/vjeronauk.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/5"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/vjeronauk.net\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=1706"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/vjeronauk.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1706\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1707,"href":"https:\/\/vjeronauk.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1706\/revisions\/1707"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/vjeronauk.net\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=1706"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/vjeronauk.net\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=1706"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/vjeronauk.net\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=1706"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}