Opraštanje

Pomozi mi, Gospodine, opraštati,
kao što ti meni opraštaš:            

opraštati hitro,
prije no što me zahvati uzbuđenje;
opraštati srcem,
iskrenom voljom, ne tek riječima;
opraštati potpuno,
bez pridržaja i bez uvjeta;
opraštati trajno,
ne vraćajući se na staro;
opraštati iskreno,
kao da nikad nisam doživio
uvredu i nepravdu;
opraštati ponizno,
s uvjerenjem da je meni
više oprošteno;
opraštati velikodušno,
s odlukom da uvreditelja više
ljubim i za nj molim;
opraštati neumorno,
brišući svaki trag.

Gospodine, pomozi mi opraštati,
da moje opraštanje bude
slično tvojemu.

Jean Galot

San

Ponekad,
kad se
moje
čežnje
probude,
sanjam.

Sanjam,
da sam ptica nebeska,
da sam ljiljan poljski.

Sanjam,
da sam janje
koje pastir traži
i nalazi
i
da sam sjeme
koje donosi
stostruki,
šezdesetostruki,
tridesetostruki
rod.

Ponekad,
kad sanjam,
počinjem
živjeti.

Christel Bömeke i drugi

Molitva za poniznost pred darom vremena

Gospodine,
kročimo vremenom, žurimo kroz vrijeme,
hvatajući vrijeme i hrvajući se s vremenom
– ne prepoznajući darovanost vremena.
Želimo pobijediti vrijeme, ovladati njime,
držati ga podložna našim planovima i htijenjima,
a ono nam izmiče – jer je dar
i jer se darom ne da vladati.

Hodimo stazama,
već utrtim našim očekivanjima i htijenjima,
a ti svaki trenutak daruješ u ljepoti novosti,
u divoti neponovljivosti i krasoti nepredvidivosti,
da svaki tren bude život, istinski život,
darovani život.
Ljepota dara živi u udivljenju pred njim,
u spoznanju darovanosti i nezasluženosti,
u osjećanju blizine darivatelja,
u slućenju da smo voljeni i ljubljeni
unatoč našoj nevjernosti
i usuprot našim opiranjima.

Bože, jedini gospodaru i darivatelju vremena,
ti koji si iz vječnosti sišao u vrijeme
da ga posvetiš i učiniš milosnim časom,
neprekidnim trenutkom svoga spasenja,
rasvijetli nam oči srca
da umijemo razaznati dar vremena
i živjeti ga u ljepoti njegove darovanosti,
ponizno i zahvalno,
kako bi svaki dan, svaki plan i svaki tren
nosili predokus vječnosti koja je u tebi.

Vječni rasporeditelju vremena,
ti koji si izvor i uvir našega života
i našega biti u vremenu,
usmjeri naše dane i trenutke, naše misli i djela
prema svojoj vječnosti.
Nauči nas sve gledati u svjetlu vječnosti
kojom preobražavaš naša strahovanja,
oplemenjuješ naša htijenja
i krijepiš naša nadanja.

Podari nam mjeru vječnosti
kojom ćemo mjeriti vrijeme i brojati dane
do susreta s tobom licem u lice
u onome svetome trenu koji će se, uzdamo se,
razliti u tvoju vječnost.
I ovi dani preostali u daru vremena,
šapućući na uho srca,
u osluškivanju tvoje riječi i u tihoći molitve,
kazuju nam da je tvoje hrljenje k nama
hitrije od svakoga našega hitanja
i od svake utrke s vremenom.


Bože, vječni prije vječnosti i vječni u vremenu,
zaustavi naše korake, naše hitnje i žurbe,
i pomozi nam zastati pred darom vremena,
onim minulim i ovim preostalim,
srca otvorena pred njegovom darovanošću
i duha poučljiva pred njegovim poniznim služenjem
svakomu drugom daru.
Čuvaj nas pozorne pred istinom
da si ti sišao u vrijeme i da nas tražiš u vremenu,
za svoju vječnost, darovanu već sada, u vremenu.
Naše vrijeme neka bude Amen tvojoj vječnosti. Amen.

fra Ante Crnčević

Dotakni me Isuse

Stijepo Gleđ Markos – “Dotakni me Isuse” (Psalam 42)
Glazba, glasovi, aranžman, tekst refrena: Stijepo Gleđ

Ovu pjesmu sam pjevao kraj mnogih duša koje je Isus pozvao k Sebi.
Hvala ti Isuse na inspiraciji.

Dotakni me Isuse

Što si mi dušo klonula
I što jecaš u meni
Uzdaj se u Gospodina
Jer opet ću Ga slaviti.

Ti si moj Bog,
Ti si moj Kralj
Dotakni me Isuse.

You are my Lord,
You are my God,
You are my King,
Jesus Christ.

Tu sei il mio amore,
Tu sei il mio Dio,
Tu sei il mio Signore,
Gesù

Glazba i tekst : Stijepo Gleđ Markos

Čarobna kugla

U malenom selu koje se smjestilo na samom vrhu brda živjeli su sretni i zadovoljni ljudi.
Po prostranim dvorištima i uz putove igrala su se djeca. Odrasli su radili pjevušeći ili u vedru razgovoru.
Roda je svake godine dolazila u svoje gnijezda na vrhu najvišeg krova.
»Ona donosi sreću«, govorili su ljudi.
U kućici nedaleko od sela stanovao je sa svojim roditeljima, s djedom i bakom, pastirčić Manolo.
Svako jutro, istom nakon svitanja, kretao je sa svojim stadom u opustjela brda obasjana prvim sunčevim zrakama, da mu pronađe pašu. Usput je frulicom svirao poznate melodije.
U sela bi se vraćao podvečer, uvijek veseo i dobre volje, kako su to mogli primijetiti prijatelji kaje je radosno pozdravljao. Kad bi večerao – komad kruha, šalicu kozjega mlijeka i komadić sira – baka mu je pripovijedala o događajima iz davnih vremena. Manolo bi brzo zaspao. Često je sanjao da poput ptice slobodno leti visoko gore među zvijezdama.

Čudno svjetlo u grmu
Jednoga dana, dok je napasao koze u masliniku, Manolo spazi čudnu svjetlost u grmu. Razgrne grane i ugleda prekrasnu kristalnu kuglu koja je sjala plavkastim svjetlom. Pastirčić je uze i pomna razgleda.
»Što bi to moglo biti?«, pitao se začuđeno dok ju je okretao sad na jednu sad na drugu stranu.
»Zaželi nešto!«, začuje odjednom tihi glasić iz kugle. »Ispunit ću sve tvoje želje.«
Manolo nije vjerovao svojim ušima. Sjeo je na busen trave, odložio kuglu i počeo razmišljati. Toliko toga je želio!
»Trebao bih zaželjeti nešto neobično«, pomisli. »Možda da mogu 1etjeti ili da plovim morima u brzom jedrenjaku… Pričekat ću do sutra, moram o tome dobro razmisliti«, odlučio je na kraju.
Spremio je kristalnu kuglu u platnenu torbu, skupio stado i pošao kući, odlučan da o čudesnom otkriću nikomu ne progovori ni riječi.
Ni sljedećega dana Manolo nije smislio želju kojom bi bio posve zadovoljan. Ništa, baš ništa nije mu se činilo tako dragocjenim, tako važnim i potrebnim da bi ta poželio.
Dani su prolazili jedan kao i drugi. On je često sjedao u hladovinu, vadio tajanstvenu kuglu iz torbe i slušao divne riječi: »Reci mi svoju želju. Sve što zaželiš…« Manolo se smješkao, nije znao što odgovoriti.
Baka mu je svake večeri pripovijedala nevjerojatne priče iz davnine i on je, zamišljajući kako posjećuje nebeske zvijezde, presretan tonuo u san.

Dvorci sa zlatnim vratima
Mještani su se počeli čuditi. Odnedavna je Manolo bio sretniji nego inače. »I frula mu svira ljepše nego prije«, šaptali su međusobno sa sve većim divljenjem. Napokon su odlučili da ga danonoćno slijede. Bilo je ljeto, pa je dječak često spavao u brdima na otvorenom.
Jedan ga je dječak iz sela potajno slijedio. Predvečer se prišuljao grmu da sve dobro izbliza vidi. Manolo je iz torbe izvadio nešto sjajno, okretao ga je u rukama i razmišljao zatvorenih očiju.
Dječak je pričekao da pastirčić zaspi, a onda mu se tiho prikrao, uzeo kristalnu kuglu i odjurio u selo da svima što prije pokaže svoje čudesno otkriće. Radoznali su se mještani okupili oko sjajne kugle postavljajući mnoštvo pitanja, poput onoga odakle pastiru kugla i što ona znači. Jedan ju je uzeo u ruke, a tada se začuo nježni glasić koji ga je pozivao da izrazi želju.
»Želim vrećicu zlatnika!«, reče mještanin bez razmišljanja.
Istoga časa susjed mu istrgne kuglu iz ruku i reče: »Ja želim dvije škrinje dragoga kamenja.
Nakon toga navalili su svi: jedni su tražili dvorac na mjestu svoje stare kuće, drugi sobu punu dijamanata, zlatni namještaj i vreće bisera. Sve želje su im se istoga časa ispunjavala. Stare su se kuće pretvarale u dvorce sa zlatnim vratima i svatko je imao blaga koliko je htio.
Kako nitko nije želio lijep perivoj, nestali su vrtovi, livade i stabla, a selo se pretvorilo u tvrdu i sivu stijenu. Pa ipak, nitko toga nije ni opazio, jer su svi bili zauzeti zgrtanjem stečenoga blaga i svi su bili zavidni susjedu uvjereni da je dobio više od drugih. Onaj s vrećom dukata zavidio je susjedu na hrpi sjajnih bisera. Onaj s dvorcem iz bajke bio je zavidan susjedu s vrećom dukata, a njegov susjed, vireći iz sobe s dijamantima, glasno se tužio: »Ja bih radije onako luksuzan dvorac: kao što je onaj tamo!«
Kad je doletjela roda, prestrašila se. Njezinu gnijezdu ne bijaše ni traga ni glasa. Nitko joj nije rekao ni riječi, a kamoli zaželio dobrodošlicu.

Manolova želja
Ljudi su postali zlobni. Nitko ni s kim više nije razgovarao. Kako nije bilo vrtova, djeca se nisu imala gdje igrati, dosađivala su se i tužno tumarala uokolo.
Jedino su Manolo i njegova obitelj bili sretni.
Znatiželjni susjedi su se pitali: što je poželio Manolo kad je još uvijek dobre volje, svira frulu i napasa stado koza na okolnim brežuljcima?
Manolo je prestao dolaziti u selo. Ondje nitko nikomu nije želio biti prijatelj. Svi su se zatvarali u svoje dvorce, brojili zlatnike i drugo blago.
Do sela je svake večeri dopirao skladan zvuk Manolove frule i to je diralo srca nekih ljudi.
Djeca više nisu mogla izdržati. Okupila su se i odlučila poći Manolu da mu vrate njegovu čarobnu kuglu i kažu kako je život u selu postao nepodnošljiv.
»Nekad smo se u selu mogli igrati po cijele dane«, rekli su Manolu i upitali ga: »Zašto više nije onako kako je prije bilo?«
»Imamo nove kuće i ništa nam je manjka. Zašto onda nismo sretni kao prije?« pitali su Manola i neki roditelji koji su slijedili svoju djecu.
»Ni roda više ne dolazi, to bi mogao biti loš znak!« potužio se jedan dječak.
Na kraju su svi Manolu postavili isto pitanje: »Što si ti zaželio od čudesne kugle kad si ostao tako sretan i uvijek dobre volje?«
»Oh, pa ja se još nisam dosjetio što da poželim«, objasnio im je smiješeći se. »No ako želite da sve opet bude kao što je bilo prije, mogu upravo to poželjeti«, ponudio je velikodušno.
»Željeli bismo da sve bude kako je bilo!«, povikaše djeca u jedan glas.
Manolo uze kuglu u ruke i počne je vrtjeti. Zatvorio je oči i svim srcem zaželio da selo i život u njemu budu kakvi su nekad bili. Djeca i roditelji potrčaše u selo i nađoše svoje stare kuće u rascvjetalim vrtovima. Nestali su zlatni dvorci i druge dragocjenosti. U dvorištima su se okupljali susjedi i razgovarali o svemu što su proživjeli. Na krovu je roda popravljala staro gnijezdo. Ljudi su opet postali radosni i pjevušeći stare pjesmice odlazili u polja. Uvečer bi selom odjekivale melodije iz Manolove frule, a djeca bi usnula sanjajući kako lete nebom visoko, prema zvijezdama.

Bruno Ferrero

Vukovar te moli

Gradu heroju i njegovim braniteljima na dar od Kikića i Genijalaca,
18.11. 2020.
Stihovi, glazba i aranžman: Maja Rogić, prof.
Inspiracija: Marko Rogić, branitelj Vukovara
Montaža: Magdalena Rogić


VUKOVAR TE MOLI

VUKOVAR TE MOLI
SJEĆAJ SE TE BOLI
NE MRZI, ZAVOLI
NE DAJ DA SE PONOVI
VUKOVAR NAS ČUDI
VUKOVAR NAS BUDI
I KAD SVE POLUDI
OSTANIMO LJUDI

SLUŠAM SRCE
ŠTO SA SVAKOM DUŠOM PLAČE
PA GA BODRIM
KUCAJ BRŽE , KUCAJ JAČE
PA SE MOLIM
DUGO MOLIM DRAGOM BOGU
DA UČINIM SVE ŠTO MOGU

SLUŠAM PRIČE
PRIČE STRAŠNE, PRIČE RUŽNE
GLEDAM SLIKE
SLIKE UŽASNE I TUŽNE
PA SE MOLIM
DUGO MOLIM DRAGOM BOGU
AL SUZU SPRIJEČITI NE MOGU

SLUŠAM VIJESTI
TA SE PRIČA STALNO ZBIVA
GLEDAM DJECU
ZAR SU ONA NEŠTO KRIVA
PA SE MOLIM
DUGO MOLIM DRAGOM BOGU
POKAŽI MI ŠTO UČINIT MOGU


Ukoliko želite izvoditi pjesmu obratite nam se za besplatnu matricu na mail adresu: kikicigenijalci@gmail.com