Pomozi mi, Gospodine, opraštati,
kao što ti meni opraštaš:            

opraštati hitro,
prije no što me zahvati uzbuđenje;
opraštati srcem,
iskrenom voljom, ne tek riječima;
opraštati potpuno,
bez pridržaja i bez uvjeta;
opraštati trajno,
ne vraćajući se na staro;
opraštati iskreno,
kao da nikad nisam doživio
uvredu i nepravdu;
opraštati ponizno,
s uvjerenjem da je meni
više oprošteno;
opraštati velikodušno,
s odlukom da uvreditelja više
ljubim i za nj molim;
opraštati neumorno,
brišući svaki trag.

Gospodine, pomozi mi opraštati,
da moje opraštanje bude
slično tvojemu.

Jean Galot

Pitam se, Gospode, mogu li i ja danas postati svet? Imaš li jedno mjesto za mene u takvom društvu? Makar i ono najmanje, bit će mi dovoljno! Makar i ono zabačeno, bit će mi dovoljno blizu! Makar bilo samo u sjeni, bit će to dovoljno svjetla za moje oči! O, znam da nisam dostojan takve blizine ni društva, ali tješi me misao na Tebe! Tebe koji si Ljubav! Tebe koji si Milosrđe! Unatoč svemu tome pitam se hoćeš li naći mjesto za mene?

Neću praviti buku niti ću raditi paniku. Stisnut ću se negdje gdje me nitko vidjeti neće i jednostavno biti. Biti u Tvojoj prisutnosti. Za mene će i to biti dovoljno da vječno budem zahvalan što si i na mene pogledao i na mene mislio kad si nebo otvorio. Ako bude potrebno i čekati, Gospode, čekat ću! Zadnji u redu ću biti! Nek svi budu ispred mene jer tako i priliči! Čak i mrvice s Tvoga stola će biti dovoljne da utaže ovu glad za Tobom koja, čini se, nikada neće proći. Pitam se, Gospode, kako ja danas mogu postati svet? Samome sebi sam navalio tolike terete koji mi pogled odvraćaju od Tebe – moje jedine čežnje i jedinog mog stremljenja. Kojim putem trebam krenuti kako bih Tebi na licu pronašao osmijeh kada me pogledaš? Kuda upraviti snagu mojih ruku da bih se na kraju pronašao u Tvojim rukama? U Tvome zagrljaju, Gospode! Koje riječi i kome danas izgovoriti kako bih jednom čuo one dugo čekane riječi: Slugo dobri i vjerni, uđi u radost gospodara svoga! O, da mi je boraviti uvijek u Tvom šatoru!

Čežnja moja ide i onkraj mojih obzora i zaustavlja se na Tebi! Tamo putuju sva moja stremljenja. Samo tu duša će pronaći mir i otpočinuti u Tebi! Hoćeš li me primiti ovakvoga? Ti spremaš gozbu dostojnu kraljeva a ja prilazim kao priprosti čovjek i nadam se mrvicama. Ne želim gozbu! Ta, dovoljno mi je malo! Sama blizina je dovoljna da zadovolji sve moje potrebe! Kao prosjak dolazim među kraljeve. Hoće li biti mjesta? Bit će dovoljno neko ubogo sklonište – poput onog u Betlehemu gdje si Ti došao među nas. Poput onog gdje je čovjek prvi put primio u naručje i zagrlio svoga Boga. I to će mi biti dovoljno! Hoćeš li me primiti?

Pitam se, Gospode, mogu li i ja danas biti svet? Bit ću samo najamnik ako treba, samo da Ti budem blizu! Žeđam za Tobom kao što si Ti žeđao za mnom kada si na križu rekao da si žedan. Znam da me razumiješ! O, ako se Tebi mili moja blizina kao što se meni mili Tvoja blizina, pronađi neki kutak za mene!

Pitam se…­ Ta, veliko je nebo! Pitam se samo hoću li pronaći svoje mjesto negdje u Tvome Gradu jednom kada me pozoveš da se zauvijek susretnemo?

fra Nikola Jurišić

I ti možeš biti svet. To ti je životni poziv i zadatak!

Kada šećem gradom i promatram tu božićnu idilu svjetlucanja, razmišljam: gdje je Isus u svemu tome? Promatram izloge koji vrve lampicama, lutkama bradatih djedova s crvenim cuflek kapicama, sobovima i saonicama i pitam se: Gdje je tu Isus? Svi pjevaju Božić je, Božić dolazi, Zvončići, zvončići, a opet nigdje Isusa. Posvuda neki anđeli, neke anđeoske karte, neke poruke anđela, a opet nigdje Isusa. Pitam se onda: Kakav je to Božić? Kakav je to mali Bog? Koja je poruka Božića? Zar se Isus rodio da bi imali super akcije po trgovačkim centrima? Ili se rodio da bi izlozi dućana bili nakićeni? Zar se rodio u svjetlucanju lampica ili u zamračenosti spilje? Gdje je onda taj Isus u tom mojem Gradu? Zar se Bog doista toliko ponizio i učinio takav paradoks svojim Utjelovljenjem da bismo mi sada pomoću tog događaja sve komercijalizirali i zapravo govoreći o Božiću sam Božić u svojoj biti poništili. O čovječe, koliko si daleko otišao da ti je domet na svjetskoj razini neko Božićno pomilovanje ne znam čega sve ne i ukrašavanje drvaca a čovjek pored tebe u tom istom Božiću od hladnoće i gladi umire. O čovječe, gdje si skrenuo kada ti je vrhunac proslave Božića staviti jelenje rogove sebi ili svome psu na glavu a toliki ljudi o svome životu u to božićno vrijeme strahuju za vlastiti život. Kako se uopće može slaviti Božić bez Isusa? Pa Božić nije svečani ručak ili kićenje bora, već je Božić dolazak maloga Isusa u naš dom. Kako se netko uopće usudio od Božića odvojiti Isusa, učiniti čak razdvojene jasle u kojima se rodio od njega samoga, pa je važnije brojiti ovčice oko jaslica i igrati se s pastirima nego li pozdraviti Kralja svih kraljeva koji se upravo rodio i želi se roditi u našim srcima.Shvatimo više da Isusu nisu potrebni popusti u dućanima, niti posebno uređen blagdanski stol, već Isus treba samo jednu stvar da bi se rodio u  nama. Isus treba naše srce. Isus želi da u svome srcu napravimo jasle u kojima će se on moći roditi. Isus ne traži nešto posebno nego mu je dovoljna i gruba slama u kojoj će ležati, čime nam želi reći da se i u našim slabostima, nesavršenostima, ljudskostima, on može nastaniti. Samo mu moramo otvoriti svoje srce i dostojno ga urediti, očistiti, ali ne nešto posebno, mekim baršunom, nego onime što mi jesmo. To je Isusu dovoljno. Stoga ne brini toliko o uređenju vanjštine, stola, bora ili vlastitog ormara, već brini o uređenju svoga srca, da kroz ovo vrijeme Došašća nakupiš dovoljno slame dobrih dijela u svome srcu od koje će biti oblikovane jasle za rođenje Maloga Boga u tebi. E to ti je Božić i priprava za Božić kroz Advent. Zato otvori oči, budan budi i bdij jer Gospodin tvoj baš tebi ovaj Božić želi doći. Pa neka ti bude blagoslovljeno ovo vrijeme Došašća.

fra Mate Bašić