Arhiva kategorije: Duhovne misli

Oporavak

Liječnik je razočarano slegnuo ramenima. Pacijent nije davao znakove poboljšanja. Već deset dana nije reagirao na lijekove. Bezvoljno ispružen na bolničkom krevetu, izgledao je kao da se više ne želi boriti za život.

Sljedećega je dana liječnik ponovno obilazio bolesnike. Iznenadio se vidjevši da su kod njegova pacijenta svi nalazi pokazivali normalne vrijednosti. Starac je sjedio naslonjen na jastuke, a lice mu je dobilo boju koja je ulijevala nadu. »Što se dogodilo?« upitao je liječnik. »Jučer smo se plašili za Vaš život, a danas smo ugodno iznenađeni!

Starac se nasmiješio. Dugo je kimao glavom, a zatim priznao: »Imate pravo, nešto se ipak dogodilo. Jučer me posjetio moj unuk i rekao: ‘Djede, moraš brzo kući: bicikl mi se pokvario!’«

Bruno Ferrero

Prijatelj

Blizina u daljini

Jednom ću među mnogima naći prijatelja,
koji će uza me ustrajati,
koji će me, kad odem, čekati,
koji će, kad se vratim ostati jednak.
Imat će za me vremena, kad ga budem trebao,
slušat će me pozorno,
ostat će mi privržen neusiljenom ljubavlju.
Imat će povjerenja u moje vrijednosti
i neće se dati zbuniti
od mojih nedostataka.
Neće zadirati u moju slobodu
i svoje prijateljstvo neće vezati
uz uvjete.
Ljubit će istinu i neće me zaboraviti,
reći će mi moje pogreške i slabosti
u pravi čas, pažljivo i susretljivo.
Rado će mi oprostiti.
Za me će se brinuti i strahovati,
kad padnem u zdvojnost
i skrenem stramputicom.
Ustrajat će u nadi,
ako je ja budem izgubio.
– Ako netko traži takva prijatelja,
evo, ja mu želim takvim biti.

Ingeborg Kiefel

Svećenik… uvijek griješi

Ako je svećenik mlad, onda je naivan.
Ako je ozbiljan, onda je vječni nezadovoljnik.
Ako je lijep: „Zašto se nije oženio?“
Ako je ružan: „Nitko ga nije htio.“
Ako odlazi u kafiće, onda trati vrijeme uzalud.
Ako sjedi u kući, onda je smotan.
Ako hoda odjeven „u civilno“, ponaša se svjetovno.
Ako nosi reverendu, konzervativan je.
Ako razgovara s tajkunima, onda je kapitalist.
Ako se druži sa siromasima, onda je komunjara.
Ako se slaže sa svima, onda nema stava,
ili još gore, oportunista je.
Ako je debeo, ništa mu ne fali;
Ako je mršav, škrtac je.
Ako citira Koncil, onda je „progresivac“;
Ako govori o katekizmu, onda je pobožnjak.
Ako propovijeda dugo, dosadan je.
Ako podiže glas, neurastenik je.
Ako govori normalno, ne razumije se ništa.
Ako ima auto, onda je bogat,
Ako ga nema, nije ukorak s vremenom.
Ako posjećuje župljane, zabada nos u tuđe živote,
Ako ostaje u župnom dvoru, ne zanima se za župljane.
Ako traži darove, onda je „žicar“;
Ako ništa ne organizira i ne gradi, župa je mrtva.
Ako dugo zadržava ljude u ispovjedaonici, onda sablažnjava;
Ako je prebrz, ne sluša što govore.
Ako započinje misu točno, sat mu ide naprijed,
Ako započinje kasnije, čini da gubimo vrijeme.
Ako je mlad, nema iskustva.
Ako je star, vrijeme je da ide u mirovinu.
Ako ga premjeste ili umre, tko će ga zamijeniti?
…No, koliki mole za svoga svećenika?

Savršeni svećenik

»Savršeni svećenik propovijeda točno šest minuta. Proklinje grijehe, ali pri tome nikoga ne napada. Radi od šest ujutro do ponoći, ujedno je i crkveni domar. Savršeni svećenik mjesečno zaradi 500 kuna, lijepo je odjeven, vozi novi auto, kupuje knjigu za vlastito usavršavanje u struci i barem 400 kuna mjesečno dijeli sirotinji. Star je 29 godina, ali ima barem 40 godina životnog iskustva. Najvažnije, on dobro izgleda. Savršeni svećenik gorljivo radi s mladima, ali najviše vremena provodi sa starijima. Cijelo vrijeme se smije ozbiljna lica. Dnevno posjeti barem 15 obitelji i stalno sjedi u župnom uredu, za slučaj da ga netko zatreba. Takvog savršenog svećenika pronalazimo nažalost uvijek u susjednoj župi! « (Windisch, 83).

Pismo poglavice Seattlea

Godine 1854. “Veliki bijeli poglavica” u Washingtonu ponudio je kupnju prostrane indijanske zemlje, a indijanskom narodu obećao rezervat. Odgovor poglavice Seattlea na ponudu iz Washingtona glasi: 

Kako se može kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje? Takvo što sasvim nam je strano. Mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti? Svaki je djelić ove zemlje svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaki zujeći kukac, sveti su u mislima i u životu moga naroda. Sokovi u drvetu prožeti su sjećanjem na crvenog čovjeka.

Kada mrtvi bljedoliki odu u šetnju među zvijezde, zaboravljaju mjesto gdje su rođeni. Naši mrtvi nikada ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre; jelen, pastuh; veliki orao – braća su nam. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek – sve pripada istoj obitelji.

Kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam pronaći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac, mi njemu djeca. Razmotrit ćemo tu ponudu da kupite našu zemlju: Ali, neće to biti lako. Ova je nama zemlja sveta.

Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta, da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života moga naroda. Žubor vode glas je oca, moga oca. Rijeke su naša braća, utažuju nam žeđ. Rijeke noše naše kanue, hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili.

Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je ovaj kraj isti kao i bilo koji drugi. On je stranac koji dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba. Zemlja mu nije brat, već neprijatelj; kada je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga.

Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi – ostaju zaboravljeni. Prema majci – zemlji i prema bratu – nebu, odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš se način života razlikuje od vašega. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krilaca u mušice. Možda zato što sam divlji – naprosto ne shvaćam. Buka mi vrijeđa uši. Što li vrijedi život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo… Indijanac voli meki zvuk vjetra kad se poigrava površinom močvare, i miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili borovinom.

Najveće blago crvenog čovjeka jest zrak. Svako dijeli isti život, drvo, čovjek i životinja. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše. Poput nekoga tko je dugo na samrti, imun je na smrad. Prodamo li vam svoju zemlju, morate se sjetiti da nam je zrak dragocjen, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji održava. Vjetar što je mome djedu dao prvi dah, prihvatit će i njegov posljednji uzdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na koje će i bijeli čovjek moći doći da udahne vjetar, zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li pristati, zahtijevat ću da ispunite ovaj uvjet:

Bijeli čovjek se mora ophoditi prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći. Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama tisuće bizona koje je bljedoliki ostavio, ustrijelivši ih iz jurećeg vlaka. Divljak sam i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od bizona, kojega mi ubijamo samo da bismo preživjeli.

Što je čovjek bez životinje.? Kad bi životinje nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je na svijetu povezano.

Morat ćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, kazat ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka.

Morat ćete učiti svoju djecu isto što i mi učimo svoju – da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje i na sebe.

Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je obitelj sjedinjena krvlju. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac tkanice života, već samo vlakno u njoj. Što uradi s tkanicom, čini i sa samim sobom.

Čak ni bijeli čovjek, čiji Bog kroči i govori s njime kao prijatelj s prijateljem, neće izbjeći zajedničkoj sudbini. Možda smo ipak braća. Vidjet ćemo.

Jedno znamo sigurno, a to će i bijeli čovjek morati shvatiti: naš Bog je isti Bog. Možda mislite da i njega možete posjedovati, kao što se spremate da uzmete cijelu našu zemlju. Ali nećete! On je Bog ljudi i njegova je milost jednaka za crvenog i za bijelog čovjeka. Ova je zemlja njemu sve. Oskvrnuti je, isto je što i prezreti njenog stvoritelja. Bijelih će ljudi nestati; možda čak i prije nego ostalih plemena.

Ne razumijemo zašto se ubija bizon, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskog vonja, zašto je pogled na zelene bregove rastrgan žicama što govore? Gdje su guštici? Nema ih više. Gdje je orao? Otišao.

Pravom življenju je kraj. Nastupa borba za opstanak!

Da sam zaobišla…

“Nikada ne bih mogla biti Misionarka ljubavi”, govorila je Majka Terezija sestrama, “da sam se pravila da ne vidim i ne osjećam smrad žene crvene od ugriza miševa po licu i nogama… Vratila sam se, uzela je u naručje i odnijela u bolnicu. Da to nisam učinila, Kongregacija bi bila mrtva. Ljudski je osjećati odbojnost, ali ako ispod tih privida mogu vidjeti Isusov lik, bit ću sveta.”

Izbor

Život je kratak.
Smrt je sigurna,
a nepoznat je
trenutak umiranja.
Mi imamo samo
jedan jedini život.
Ako ga izgubimo –
što tada?
Bog te vidi.
Bog će biti tvoj sudac.
Ili raj ili pakao –
izbor je tvoj.
Sve prolazi.
Uskoro će biti kraj.
Ali vječnost,
ona ostaje zauvijek.

Sv. Gašpar del Bufalo