“Očajno mi je potrebna pomoć ‑ ili ću poludjeti. Živimo u jednoj prostoriji, moja žena, moja djeca, tast i punica. Izgubili smo živce, vičemo i deremo se jedni na druge. Prostorija je pakao.”
“Obećaješ li da ćeš učiniti sve što ću ti reći?”
“Kunem se da ću sve učiniti.”
“Odlično. Koliko imate životinja?”
“Kravu, kozu i šest kokoši.”
“Smjesti ih sve u sobu s vama. Nakon tjedan dana dođi ponovno k meni.”
Učenik je bio užasnut. Ali obećao je da će poslušati! I uveo je životinje u kuću. Vratio se nakon tjedan dana, postao je čovjek koga svatko sažalijeva, i jadikovao je: “Moji su živci uništeni. Balega! Smrad! Buka! Mi smo na rubu ludosti!”
“Vrati se”, reče mu učitelj, “i izvedi životinje van.”
Čovjek je trčao kući. Vratio se sljedećeg dana, oči su mu sjale od radosti. “Kako je život sladak! Životinje su vani. Dom je raj ‑ tako tih, čist i prostran!”