Arhiva kategorije: Priče

Mi to činimo za Isusa

Žene koje su radile u centrima za socijalnu skrb često bi pomagale Majci Tereziji. Jedna je žena rekla: “I mi se bavimo socijalnom skrbi, kao i vi, Majko, i željele bismo Vam pomoći.” Majka je željela njihovu pomoć, ali je htjela također da shvate pravu prirodu njihove misije. Objasnila im je najprije ovako: “Čisto srce može vidjeti Boga, možemo Ga vidjeti jedni u drugima. To je ono što nas je naučio Isus: ‘Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio. Ovo ste učinili za mene. Ona mala stvar, to ste učinili za mene.’ Mi nismo socijalne radnice. Moguće je da u očima nekih tako izgleda, ali mi ovo radimo za Isusa.” Ispričala je i ovaj primjer: “Jednom je jedna sestra pronašla čovjeka na cesti. Dok ga je dizala dio kože je ostao zalijepljen na pločniku. Sestra ga je odnijela kući, ali joj je zbog tijela prekrivenog crvima trebalo puno vremena da ga očisti. Umro je nakon tri sata s krasnim osmijehom na licu. Pitala sam sestru kako se osjećala dok je dirala to tijelo?’
Odgovorila je: ‘Majko, nikada prije nisam toliko osjećala Kristovu prisutnost i sigurna sam da sam u tim trenutcima imala Njegovo tijelo u rukama.'”

Prednost

Učitelj je pozdravio napredak tehnologije, ali je duboko bio svjestan njegovih ograničenja.
Kad ga je neki tvorničar upitao koje je njegovo zanimanje, odgovorio je: “Ja sam zaposlen u industriji ljudi.”
“A što bi to bilo, molim vas?” reče industrijalac.
“Uzmi samoga sebe”, odvrati učitelj. “Tvoji napori proizvode bolje predmete, moji bolje ljude.”
Kasnije je rekao učenicima: “Svrha je života da se osobe razvijaju. Danas, čini se, ljudi su najvećim dijelom zaokupljeni usavršavanjem predmeta.”

 

Učitelj je izgubio kritičara

Živio jednom rabin koga su ljudi poštovali kao Božjeg poslanika. Nije bilo dana kad mnoštvo ljudi ne bi bilo pred njegovim vratima, tražeći savjet ili blagoslov od Božjeg čovjeka. I svaki put kad bi rabi govorio, ljudi su slušali upijajući svaku njegovu riječ. No, među slušateljima bio je neki antipatičan čovjek koji nikada nije propustio priliku da ne proturječi učitelju. On je zapazio rabijeve slabosti, i zbijao šale na račun njegovih pogrešaka, na zgražanje učenika koji su tog tipa smatrali utjelovljenim đavlom. No, jednog je dana “đavao” obolio, a potom i umro. Svi su s olakšanjem odahnuli. Izvana su svi izgledali kako dolikuje u takvim slučajevima, ali u svojim srcima bilo im je drago da taj neuljudan heretik neće više prekidati nadahnute učiteljeve govore ili kritizirati njegovo ponašanje. I stoga, ljudi su bili iznenađeni kad su na sprovodu vidjeli učitelja kako istinski žali za mrtvacem. Kad ga je kasnije jedan učenik upitao da li se žalostio zbog vječnog udesa pokojnika, odgovori: “Ne, ne. Zašto bih žalovao za našim prijateljem koji je sad u nebu? Taj je čovjek bio jedini prijatelj koga sam imao. Ovdje sam okružen ljudima koji me poštuju. On je bio jedini koji me je stavljao na kušnju. Bojim se da ću bez njega prestati rasti.” Rekavši to, učitelj brizne u plač.

Slučaj: lubenice

Tri dječaka, optužena da su ukrali lubenice, bili su u sudnici i nervozno stajali pred sucem, očekujući najgore, budući da je sudac bio poznat kao strog čovjek.
Sudac je bio i dobar odgojitelj. Udarivši sudačkim čekićem, reče: “Neka onaj, ovdje od prisutnih, koji kao dječak nije ukrao ni jednu lubenicu, digne ruku.” Čekao je da tkogod digne ruku. Sudski službenici, policajac, gledatelji – i sam sudac – držali su ruke na stolu ispred sebe.
Zadovoljan da u sudnici nitko nije podigao ruku, reče: “Slučaj je završen.”

Svećenik koji ne misli loše ni o kome

Bio jednom svet čovjek koji nikada ni o kome nije mislio loše.
Jednog je dana sjedio u restoranu da popije šalicu kave, jer je to sve što je mogao uzeti, budući da je tog dana bio post i nemrs. Na svoje iznenađenje vidio je mladog člana svoje crkvene zajednice kako za susjednim stolom jede veliki biftek.
”Nadam se da vas nisam šokirao”, reče mladić.
”Ah, pretpostavljam da si zaboravio da je danas post i nemrs”, odgovori svećenik.
”Ne, ne. Točno znam da je post i nemrs.”
”Tada mora da si bolestan. Liječnik ti je zabranio postiti.”
”Ni govora. Pucam od zdravlja.”
Potom je svećenik podigao oči k nebu i rekao: ”Kakav li nam je primjer ovo mlado pokoljenje, Gospodine! Vidiš li kako će ovaj mladić radije priznati svoje grijehe nego reći laž?”

Dva brata koja su se voljela

Dva brata, jedan oženjen, drugi neoženjen, posjedovali su farmu čije je plodno tlo davalo obilnu ljetinu. Pola je žita pripadalo jednom bratu, a druga polovica drugom.
Na početku je sve bilo dobro. Potom bi se oženjeni brat noću povremeno budio od sna i mislio: ”To nije pravo. Moj brat nije oženjen i dobiva polovicu uroda s farme. Sa mnom je žena i petero djece, i tako sam osiguran za svoju starost. Ali, tko će se brinuti za mog brata kad ostari? On mora mnogo više staviti na stranu za budućnost negoli što to čini sada, i stoga je on potrebniji od mene.”
S tim bi mislima ustao, prikrao bi se kući svoga brata i istresao bi vreću žita u bratovu žitnicu.
Neoženjenog brata počele su salijetati iste takve misli. Povremeno bi se budio od sna i govorio bi: ”Ovo jednostavno nije pošteno. Moj brat ima ženu i petero djece, a dobio je polovicu uroda sa zemlje. Ja ne moram nikoga prehranjivati osim sebe. I je li stoga pravedno da moj brat, čije su potrebe očito veće od mojih, dobije točno toliko koliko i ja?” Tada bi ustao iz kreveta i odnio bi punu vreću žita u žitnicu svog brata.
Jedne noći obojica su ustala iz kreveta u isto vrijeme i naišli su jedan na drugoga s vrećom žita na leđima.
Mnogo godina nakon njihove smrti pročula se ta vijest. I kad su ljudi htjeli podići hram, izabrali su mjesto na kojem su se dva brata susrela, jer u mjestu nisu mogli naći svetije mjesto od toga.
Značajna vjerska razlika nije između onih koji Boga časte i onih koji ga ne časte, nego između onih koji ljube i onih koji ne ljube.

”Oče, vratio sam se”

Vojnika su s bojišnice na brzinu poslali kući, jer mu je otac bio na umoru. Bila je to iznimka, jer je otac od čitave obitelji imao samo njega.
Kad je došao u odjel intenzivne njege, najednom opazi da taj polusvjestan stari čovjek s tubama koje su visjele iz njega, nije njegov otac. Netko je načinio golemu pogrešku i s bojišnice su pozvali krivog čovjeka.
”Koliko će još dugo živjeti?” upita liječnika.
”Svega nekoliko sati. Stigao si u zadnji čas.”
Vojnik je mislio na sina umirućeg čovjeka koji se bori, Bog zna gdje, tisuće milja daleko. Mislio je na starca koga je na životu držala nada da će zadnji put biti sa svojim sinom prije nego umre. I tada se odlučio. Nagnuo se prema njemu, uzeo je starčevu ruku i nježno reče: ”Tata, ja sam tu. Vratio sam se.”
Umirući je čovjek stisnuo pruženu mu ruku; oči, koje ništa nisu vidjele, otvorile su se da pregledaju okolinu; zadovoljan smiješak pojavio se na njegovu licu i ostao na njemu sve dok nakon nekoliko sati nije umro.

Anthony de Mello