Arhiva kategorije: Priče

Koraci u srcu

Zašto čovjekovo srce kuca? – upita dijete svojega anđela.
To Bog prolazi kroz njega i kroz ovaj svijet – reče mu anđeo. – Dječja srca kucaju brže, jer kroz njih Bog radosno trči. Kroz srca starijih ljudi prolazi polako, jer u njima ima mnogo boli pa pazi da gdje pogrešno ne stane i ne pozlijedi ih. Kroz srca odraslih ljudi prolazi kao kroz neki nepoznati grad u kojem ima mnogo ulica koje nikamo ne vode.
Kako kroz njih ljudi nađu put? – zabrine se dijete.
Bog se uvijek brine da oko njih bude dovoljno djece i starijih, kako ne bi zalutali.
A imaš li i ti srce? – primakne se dijete bliže.
Anđeo se blago nasmiješi.
–  Ja sam put – reče – po kojemu Božji koraci odzvanjaju dovoljno glasno da bi ih ti mogao čuti i poći za njima.

Stjepan Lice

Sreća

“Očajno mi je potrebna pomoć ‑ ili ću poludjeti. Živimo u jednoj prostoriji, moja žena, moja djeca, tast i punica. Izgubili smo živce, vičemo i deremo se jedni na druge. Prostorija je pakao.”
“Obećaješ li da ćeš učiniti sve što ću ti reći?”
“Kunem se da ću sve učiniti.”
“Odlično. Koliko imate životinja?”
“Kravu, kozu i šest kokoši.”
“Smjesti ih sve u sobu s vama. Nakon tjedan dana dođi ponovno k meni.”
Učenik je bio užasnut. Ali obećao je da će poslušati! I uveo je životinje u kuću. Vratio se nakon tjedan dana, postao je čovjek koga svatko sažalijeva, i jadikovao je: “Moji su živci uništeni. Balega! Smrad! Buka! Mi smo na rubu ludosti!”
“Vrati se”, reče mu učitelj, “i izvedi životinje van.”
Čovjek je trčao kući. Vratio se sljedećeg dana, oči su mu sjale od radosti. “Kako je život sladak! Životinje su vani. Dom je raj ‑ tako tih, čist i prostran!”

Benjamin

U pastirskim šatorima svete božićne noći, u Betlehemu, ostao je samo mali Benjamin. Oči mu bijahu pune suza. Njegov pas Golijat uzalud ga je tješio tihim lavežom, mašući repom i polažući svoju umiljatu glavicu na nježne nožice maloga gospodara.
Svi su pastiri otišli iz šatora. Velika svjetlost odvela ih je da se poklone Kralju kraljeva koji se te noći bijaše rodio. Odjurili su trkom noseći darove, frule i gajde.
Mali hromi Benjamin ostao je uz vatru u suzama koje se nisu mogle zaustaviti. On bi im samo smetao; ne bi mogao hodati tako brzo kao oni s tom iskrivljenom nogom i štakom. Golijat ga je ljubazno liznuo po ruci.
Gore na nebeskom svodu bliještale su sjajne zvijezde.
Benjamin još jednom dobro razmisli, obrisa suze i donese čvrstu odluku. Ustade s teškom mukom, te skačući i oslanjajući se na štaku pođe u smjeru kamo je pastire odvela zvijezda. Mučio se, ali i odmicao, radostan što će se i on pokloniti Kralju kraljeva rođenom u svetoj noći.
Golijat, koji je trčkarao čas naprijed čas zaostajući i pretražujući grmlje, lajao je na vrane da otjera strah.
Benjaminu je bilo teško hodati i po danu a kamoli neće po noći! Štaka mu se je često spoticala o kamen, posrtao je pa i padao kad bi naišao na kakvu jamu, ali se odmah podizao i stisnutih šaka žurio dalje: htio je po svaku cijenu stići. Činilo se da ga i zvijezde s neba hrabre i podržavaju. Susretao je pastire koji su se već vraćali: bili su veseli i pripovijedali o svemu što su vidjeli. Ponetko od njih dobacivao je Benjaminu: »Ne moraš ići, ja ću ti sve ispričati!« Benjamin mu je odgovarao: »Ne, želim vidjeti.« Ruke su ga boljele, no on je junački dizao štaku i grabio naprijed.
Noć bijaše gotovo na izmaku kad je stigao do mjesta gdje se zvijezda zaustavila. Ondje je vidio samo staru, trošnu štalicu kakvih je bilo i drugdje. Pred njom se zaustavilo mnoštvo natovarenih deva i bogato odjevenih slugu sa sulicama i sabljama koje su se bljeskale na plamenu zapaljenih baklji. Golijat je lajao na deve, no one na nj nisu uopće obraćale pozornost. Benjamin se skakućući prikrao do ulaza u štalu.
U kutu je stajao čovjek, a na slami sjedila žena. Oči joj bijahu blage i svojom je nježnošću ispunjala prostor u štali. U njezinu krilu spavalo je djetešce.
Trojica tajanstvenih ljudi stroga izgleda bijahu pognuti ispred dječaka prepuni poštovanja. Zatim su ustali i jedan za drugim prinijeli Djetetu dragocjene darove u skupocjenim škrinjama. Prvi je donio tamjan kakvoga se rijetko moglo naći. Oblak dima ugodna mirisa ispunio je štalu. Dijete se probudilo i počelo kašljati. Drugi čovjek, otmjena izgleda, valjda kakav uvaženi mudrac, bijaše odjeven u kožu boje ebanovine. On je otvorio košaricu punu zlatnika. Njihov zveket uplaši Dijete, te ono uroni lice u majčina njedra. Treći je čovjek odložio skupocjenu pomast do Djetetovih nogu. Oštri mirisi nadražili su ga, te je počelo kihati.
Benjamin bijaše očaran, no u žurbi je zaboravio dar, pa se sada pitao što bi mu osobitoga mogao ponuditi. Pogledao se, bio je tek siromašni hromi dječak koji ni hodati nije mogao bez štake. Štaka! Pa da, to bijaše najdragocjenije što je imao. Odlučio je Svetom djetetu darovati svoju štaku. Bojažljivo se približio jaslicama, te mu naslonjen na stup pružio štaku. Dijete je otvorilo oči i nasmiješilo se. Bio je to smiješak koji je Benjaminovu dušu ispunio radošću. Dijete je onda ispružilo ručicu i, pokazavši neobičnu snagu, prigrlilo štaku. Benjamin se iznenadio i počeo teturati: činilo mu se da će pasti, no ipak se održao na nogama.
Spustio je na zemlju onu bolesnu i zgrčenu nogu kojom nikad nije hodao. Odjednom shvati da je ozdravio. Čak je i Golijat, koji ga je slijedio i promatrao svojim vjernim i širom otvorenim očima, počeo veselo lajati. Benjaminu je bilo jasno da se njegov dar svidio Djetetu u jaslicama, te mu je, na svoj način, uzvratilo.
Poskočio je malo da se posve uvjeri u svoje ozdravljenje, a onda se bacio na koljena pred Djetetom, poljubio njegovu bucmastu ručicu i usnama dotaknu lice šapćući tiho, sasvim tiho: »Hvala ti lijepa!«
Isusova je majka blago pomilovala kovrčastu Benjaminovu glavu, a on se trkom uputio k šatorima. Golijat ga ovaj put nije mogao slijediti.

Bruno Ferrero

Kako su rasli zemlja i nebo

Božić.
Rekoh joj: ”Nacrtaj mi Božić.”
Dugo je sjedila.
Zamišljena.
Nad papirom.
S olovkom u ruci.
Napokon se odlučila.
Povukla je pri dnu lista crtu od jednog do drugog kraja, a onda se dugo i upitno zagledala u mene.
A ja, ja nisam znao što reći i više – tek tako, upitah:
S koje strane to treba gledati?
Ona odmakavši olovku od usta i privukavši papir bliže meni, tiho reče:
– Ovako je bilo prije Božića. Nebo je veliko, a zemlja mala.
Potom obrne list, tako da je crta koju je povukla bila sasvim pri vrhu. Reče:
– A ovo je poslije Božića. Nebo i zemlja su narasli.
Zemlju sam nacrtala ali od neba je tek ovo malo stalo. Sada ti je nebo svuda tu okolo.
I zaokruži rukom uokolo lista.
Gledala me zabrinuto, kao da se pita razumijem li, a onda me obujmi svojim ručicama. Reče:
– Ajde, idemo gledati bor, pa ćemo poslije pričati što smo vidjeli.
Siguran sam, sve lijepo vidio sam te večeri među onim granama, svjetlima.
Tek, bojim se, da nje nije bilo, ništa ne bih vidio.

Stjepan Lice

Pastirska frula

Bio jednom stari pastir, koji je volio noćna bdijenja i izvrsno poznavao kretanje zvijezda. Oslonjen na svoj pastirski štap, stajao je nepomično nasred polja. »ON će doći!«, usklikne. »A kad će doći?«, upita ga njegov unuk. »Uskoro!«, odgovori. Ostali pastiri su mu se smijali. »To govoriš već trideset godina!«, rugali su mu se.
Stari se pastir nije obazirao na njihove poruge, žalostila ga je jedino sumnja koju je čitao u očima svoga unuka. Ako umre, tko će im naviještati proročka pisma? Kad bi ON što prije došao! Srce mu je gorjelo od želje.
»Hoće li imati zlatnu krunu?«, trgne ga unuk iz pobožnih misli.
»Da!«
»I srebrni mač?«
»Da!«
»I purpurni ogrtač?«
»Da! Da!«
Unuk bijaše zadovoljan. Sjede na hrid i zasvira u frulu. Starac ga je slušao. Dječak je svirao sve ljepše i ljepše, glazba je bila tako zvonka i čista. Vježbao je od jutra do večeri, jer je htio biti spreman za kraljev dolazak. U okolici ne bijaše svirača njemu ravna.
»Bi li ti svirao za kralja bez krune, mača i purpurnoga ogrtača?«, upita ga starac. »Ne!«, reče unuk.
Mislio je: kako bi kralj bez krune, mača i purpurnoga ogrtača mogao nagraditi njegovu svirku? Srebrom i zlatom sigurno ne!
Kralj s krunom, mačem i purpurnim ogrtačem mogao bi ga učiniti bogatim. Ostali bi to gledali otvorenih usta, bili bi mu zavidni.
Stari pastir bijaše tužan. Kud li je išao unuku obećavati ono u što ni sam nije vjerovao?! Kako će ON doći? Na nebeskim oblacima? Iz vječnosti? Hoće li se roditi kao dijete? Siromašan ili bogat? Naravno da neće imati krune, ni mača, ni purpurnoga ogrtača, pa ipak bit će jači od svih kraljeva na svijetu. Kako da to objasni svome malom unuku?

Jedne noći na nebu se pojavila znamenja koja je stari pastir odavno čekao. Zvijezde su sjale jačim sjajem nego obično. Iznad Betlehema sjala je velika zvijezda. Najzad su se pokazali i anđeli govoreći: »Ne bojte se! Danas vam se rodio Spasitelj!«
Dječak je prvi potrčao prema svjetlu, stišćući pod kaputom svoju frulu. Trčao je što je brže mogao i prvi stigao u štalicu. Nije skidao pogleda s djeteta u jaslicama, a njega su s udivljenjem promatrali djetetova majka i otac. Pastiri koji su stigli kasnije kleknuli su na koljena pred djetetom. Djed mu se duboko poklonio. Je li to kralj kojega je on obećavao?
Ne, mora da je posrijedi neka zabuna.
Ovdje on ne bi nikad svirao.
Okrenuo se razočaran, i pun sumnji otišao u noć. Nije vidio ni otvoreno nebo ni anđele iznad štalice. Čuo je kako dijete plače, ali nije htio slušati. Prstima si je začepio uši i pojurio niz polje. Ali onaj ga je plač neprestano progonio, prodirao mu je ravno u srce i nije mogao više izdržati. Sve ga je to prisililo da se vrati k štalici. Otišao je onamo drugi put. Josip i Marija bijahu preplašeni, prišli su i pastiri i pokušavali utješiti dijete, no sve bijaše uzalud.
Što se to moglo dogoditi djetetu?
Dječaku tada pade na pamet frula. Izvadio ju je i počeo svirati. Dijete se odmah smirilo. Kad je prestao i najmanji jecaj, pogledalo je svirača i nasmiješilo se.
I dječaku se razvedrila duša, osjećao je sreću nakon toga smiješka, sreću koju mu ne bi donijeli ni srebro ni zlato cijeloga svijeta.

Bruno Ferrero

Nesreća oštrige

Vidjela oštriga kako je jedan biser pao u pukotinu stijene na oceanskom dnu. Nakon velike muke uspjelo joj je osloboditi biser i staviti ga na list pokraj sebe.
Znala je da ljudi traže bisere i mislila je: ”Ovaj će ih biser privući, oni će ga uzeti i mene lijepo pustiti na miru.”
Kad se pojavio lovac na bisere, njegove su oči bile naviknute tražiti oštrige, a ne bisere na listu.
I tako on uhvati oštrigu koja nije imala biser, a pravi se biser otkotrlja natrag u pukotinu stijene.
Točno znaš gdje moraš tražiti.
To je razlog zašto ne nalaziš Boga.

Anthony de Mello

Bakina šutnja

Djed i baka su se posvađali. Baka je bila toliko ljuta da nije htjela razgovarati sa svojim mužem.
Idućeg je dana djed zaboravio svađu. Ali se baka uopće nije obazirala na djeda i nije htjela govoriti. Štogod bi on učinio da ona progovori, ostalo bi bez uspjeha.
Djed je napokon stao prevrtati po policama i ladicama. Trajalo je to nekoliko minuta, i baka se više nije mogla suzdržati: ”Što to tražiš, za ime Božje?”
”Hvala Bogu! Našao sam”, odgovori djed s nestašnim smiješkom. ”Tvoj glas!”

A. de Mello