U pastirskim šatorima svete božićne noći, u Betlehemu, ostao je samo mali Benjamin. Oči mu bijahu pune suza. Njegov pas Golijat uzalud ga je tješio tihim lavežom, mašući repom i polažući svoju umiljatu glavicu na nježne nožice maloga gospodara.
Svi su pastiri otišli iz šatora. Velika svjetlost odvela ih je da se poklone Kralju kraljeva koji se te noći bijaše rodio. Odjurili su trkom noseći darove, frule i gajde.
Mali hromi Benjamin ostao je uz vatru u suzama koje se nisu mogle zaustaviti. On bi im samo smetao; ne bi mogao hodati tako brzo kao oni s tom iskrivljenom nogom i štakom. Golijat ga je ljubazno liznuo po ruci.
Gore na nebeskom svodu bliještale su sjajne zvijezde.
Benjamin još jednom dobro razmisli, obrisa suze i donese čvrstu odluku. Ustade s teškom mukom, te skačući i oslanjajući se na štaku pođe u smjeru kamo je pastire odvela zvijezda. Mučio se, ali i odmicao, radostan što će se i on pokloniti Kralju kraljeva rođenom u svetoj noći.
Golijat, koji je trčkarao čas naprijed čas zaostajući i pretražujući grmlje, lajao je na vrane da otjera strah.
Benjaminu je bilo teško hodati i po danu a kamoli neće po noći! Štaka mu se je često spoticala o kamen, posrtao je pa i padao kad bi naišao na kakvu jamu, ali se odmah podizao i stisnutih šaka žurio dalje: htio je po svaku cijenu stići. Činilo se da ga i zvijezde s neba hrabre i podržavaju. Susretao je pastire koji su se već vraćali: bili su veseli i pripovijedali o svemu što su vidjeli. Ponetko od njih dobacivao je Benjaminu: »Ne moraš ići, ja ću ti sve ispričati!« Benjamin mu je odgovarao: »Ne, želim vidjeti.« Ruke su ga boljele, no on je junački dizao štaku i grabio naprijed.
Noć bijaše gotovo na izmaku kad je stigao do mjesta gdje se zvijezda zaustavila. Ondje je vidio samo staru, trošnu štalicu kakvih je bilo i drugdje. Pred njom se zaustavilo mnoštvo natovarenih deva i bogato odjevenih slugu sa sulicama i sabljama koje su se bljeskale na plamenu zapaljenih baklji. Golijat je lajao na deve, no one na nj nisu uopće obraćale pozornost. Benjamin se skakućući prikrao do ulaza u štalu.
U kutu je stajao čovjek, a na slami sjedila žena. Oči joj bijahu blage i svojom je nježnošću ispunjala prostor u štali. U njezinu krilu spavalo je djetešce.
Trojica tajanstvenih ljudi stroga izgleda bijahu pognuti ispred dječaka prepuni poštovanja. Zatim su ustali i jedan za drugim prinijeli Djetetu dragocjene darove u skupocjenim škrinjama. Prvi je donio tamjan kakvoga se rijetko moglo naći. Oblak dima ugodna mirisa ispunio je štalu. Dijete se probudilo i počelo kašljati. Drugi čovjek, otmjena izgleda, valjda kakav uvaženi mudrac, bijaše odjeven u kožu boje ebanovine. On je otvorio košaricu punu zlatnika. Njihov zveket uplaši Dijete, te ono uroni lice u majčina njedra. Treći je čovjek odložio skupocjenu pomast do Djetetovih nogu. Oštri mirisi nadražili su ga, te je počelo kihati.
Benjamin bijaše očaran, no u žurbi je zaboravio dar, pa se sada pitao što bi mu osobitoga mogao ponuditi. Pogledao se, bio je tek siromašni hromi dječak koji ni hodati nije mogao bez štake. Štaka! Pa da, to bijaše najdragocjenije što je imao. Odlučio je Svetom djetetu darovati svoju štaku. Bojažljivo se približio jaslicama, te mu naslonjen na stup pružio štaku. Dijete je otvorilo oči i nasmiješilo se. Bio je to smiješak koji je Benjaminovu dušu ispunio radošću. Dijete je onda ispružilo ručicu i, pokazavši neobičnu snagu, prigrlilo štaku. Benjamin se iznenadio i počeo teturati: činilo mu se da će pasti, no ipak se održao na nogama.
Spustio je na zemlju onu bolesnu i zgrčenu nogu kojom nikad nije hodao. Odjednom shvati da je ozdravio. Čak je i Golijat, koji ga je slijedio i promatrao svojim vjernim i širom otvorenim očima, počeo veselo lajati. Benjaminu je bilo jasno da se njegov dar svidio Djetetu u jaslicama, te mu je, na svoj način, uzvratilo.
Poskočio je malo da se posve uvjeri u svoje ozdravljenje, a onda se bacio na koljena pred Djetetom, poljubio njegovu bucmastu ručicu i usnama dotaknu lice šapćući tiho, sasvim tiho: »Hvala ti lijepa!«
Isusova je majka blago pomilovala kovrčastu Benjaminovu glavu, a on se trkom uputio k šatorima. Golijat ga ovaj put nije mogao slijediti.
Bruno Ferrero