Stolica

U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe u njezin dom kako bi se na trenutak pomolio s njezinim jako bolesnim ocem.
Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži glave uzdignute na dva jastuka.
Pokraj kreveta nalazila se stolica. Svećenik pomisli da je tu postavljena zbog njegovog posjeta.
Pretpostavljam da ste me očekivali – reče mu.
– Ne, tko ste vi? – upita ga bolesnik.
– Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomoli s vama. Kad sam ušao primijetio sam praznu stolicu pokraj vašega kreveta i pomislio sam da je tu postavljena za mene.
– Ah, stolica – reče muškarac. Zatim nastavi:
– Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata?
Svećenik, iznenađen, zatvori vrata.
Bolesnik mu reče:
Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti.
Dolazeći u crkvu uvijek bih slušao kako mi se govori o potrebi molitve, kako valja moliti i o blagodatima koje sa sobom donosi molitva…
… međutim, sve su mi te riječi, ni sam ne znam zašto, ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho.
Jednom riječju, nisam znao kako moliti.
Onda sam napokon jednoga dana sasvim prestao moliti.
Tako sam nastavio sve do pred oko četiri godine. Jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče:
– Josipe, moliti zapravo znači razgovarati s Isusom. Predlažem ti da učiniš sljedeće:
Sjedni na stolicu i postavi drugu praznu stolicu pred sebe, zatim s vjerom pogledaj Isusa koji sjedi pred tobom.
Nije to nikakva glupost, jer nam je On sam rekao:
“Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”
Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sada činiš sa mnom.
– Pokušao sam jedanput, zatim drugi put i toliko mi se dopalo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan.
Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi… inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.
Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut. Zatim objasni Josipu kako je ono što čini jako dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane činiti.
Zatim se pomolio s njim, blagoslovio ga i vratio se u crkvu.
Dva dana kasnije nazvala ga je Josipova kći kako bi mu saopćila da je njezin otac umro.
Svećenik je upita:
– Je li umro smireno?
– Da. Kad ste izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne.
– Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu.
Rekao mi je da me puno voli i poljubio me. Izašla sam u kupovinu, a kad sam se nakon sat vremena vratila pronašla sam ga mrtva.
Ima tu međutim nešto čudnoga. Izgleda da se malo prije nego je umro digao i približio stolici koja je bila kraj kreveta. Vrativši se, našla sam ga glave naslonjene na stolicu.
Što vi mislite o tome?
Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori:
– O, kad bi bar svi mi mogli tako umrijeti!

Guillermo Hernández

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.