Čarobna kugla

U malenom selu koje se smjestilo na samom vrhu brda živjeli su sretni i zadovoljni ljudi.
Po prostranim dvorištima i uz putove igrala su se djeca. Odrasli su radili pjevušeći ili u vedru razgovoru.
Roda je svake godine dolazila u svoje gnijezda na vrhu najvišeg krova.
»Ona donosi sreću«, govorili su ljudi.
U kućici nedaleko od sela stanovao je sa svojim roditeljima, s djedom i bakom, pastirčić Manolo.
Svako jutro, istom nakon svitanja, kretao je sa svojim stadom u opustjela brda obasjana prvim sunčevim zrakama, da mu pronađe pašu. Usput je frulicom svirao poznate melodije.
U sela bi se vraćao podvečer, uvijek veseo i dobre volje, kako su to mogli primijetiti prijatelji kaje je radosno pozdravljao. Kad bi večerao – komad kruha, šalicu kozjega mlijeka i komadić sira – baka mu je pripovijedala o događajima iz davnih vremena. Manolo bi brzo zaspao. Često je sanjao da poput ptice slobodno leti visoko gore među zvijezdama.

Čudno svjetlo u grmu
Jednoga dana, dok je napasao koze u masliniku, Manolo spazi čudnu svjetlost u grmu. Razgrne grane i ugleda prekrasnu kristalnu kuglu koja je sjala plavkastim svjetlom. Pastirčić je uze i pomna razgleda.
»Što bi to moglo biti?«, pitao se začuđeno dok ju je okretao sad na jednu sad na drugu stranu.
»Zaželi nešto!«, začuje odjednom tihi glasić iz kugle. »Ispunit ću sve tvoje želje.«
Manolo nije vjerovao svojim ušima. Sjeo je na busen trave, odložio kuglu i počeo razmišljati. Toliko toga je želio!
»Trebao bih zaželjeti nešto neobično«, pomisli. »Možda da mogu 1etjeti ili da plovim morima u brzom jedrenjaku… Pričekat ću do sutra, moram o tome dobro razmisliti«, odlučio je na kraju.
Spremio je kristalnu kuglu u platnenu torbu, skupio stado i pošao kući, odlučan da o čudesnom otkriću nikomu ne progovori ni riječi.
Ni sljedećega dana Manolo nije smislio želju kojom bi bio posve zadovoljan. Ništa, baš ništa nije mu se činilo tako dragocjenim, tako važnim i potrebnim da bi ta poželio.
Dani su prolazili jedan kao i drugi. On je često sjedao u hladovinu, vadio tajanstvenu kuglu iz torbe i slušao divne riječi: »Reci mi svoju želju. Sve što zaželiš…« Manolo se smješkao, nije znao što odgovoriti.
Baka mu je svake večeri pripovijedala nevjerojatne priče iz davnine i on je, zamišljajući kako posjećuje nebeske zvijezde, presretan tonuo u san.

Dvorci sa zlatnim vratima
Mještani su se počeli čuditi. Odnedavna je Manolo bio sretniji nego inače. »I frula mu svira ljepše nego prije«, šaptali su međusobno sa sve većim divljenjem. Napokon su odlučili da ga danonoćno slijede. Bilo je ljeto, pa je dječak često spavao u brdima na otvorenom.
Jedan ga je dječak iz sela potajno slijedio. Predvečer se prišuljao grmu da sve dobro izbliza vidi. Manolo je iz torbe izvadio nešto sjajno, okretao ga je u rukama i razmišljao zatvorenih očiju.
Dječak je pričekao da pastirčić zaspi, a onda mu se tiho prikrao, uzeo kristalnu kuglu i odjurio u selo da svima što prije pokaže svoje čudesno otkriće. Radoznali su se mještani okupili oko sjajne kugle postavljajući mnoštvo pitanja, poput onoga odakle pastiru kugla i što ona znači. Jedan ju je uzeo u ruke, a tada se začuo nježni glasić koji ga je pozivao da izrazi želju.
»Želim vrećicu zlatnika!«, reče mještanin bez razmišljanja.
Istoga časa susjed mu istrgne kuglu iz ruku i reče: »Ja želim dvije škrinje dragoga kamenja.
Nakon toga navalili su svi: jedni su tražili dvorac na mjestu svoje stare kuće, drugi sobu punu dijamanata, zlatni namještaj i vreće bisera. Sve želje su im se istoga časa ispunjavala. Stare su se kuće pretvarale u dvorce sa zlatnim vratima i svatko je imao blaga koliko je htio.
Kako nitko nije želio lijep perivoj, nestali su vrtovi, livade i stabla, a selo se pretvorilo u tvrdu i sivu stijenu. Pa ipak, nitko toga nije ni opazio, jer su svi bili zauzeti zgrtanjem stečenoga blaga i svi su bili zavidni susjedu uvjereni da je dobio više od drugih. Onaj s vrećom dukata zavidio je susjedu na hrpi sjajnih bisera. Onaj s dvorcem iz bajke bio je zavidan susjedu s vrećom dukata, a njegov susjed, vireći iz sobe s dijamantima, glasno se tužio: »Ja bih radije onako luksuzan dvorac: kao što je onaj tamo!«
Kad je doletjela roda, prestrašila se. Njezinu gnijezdu ne bijaše ni traga ni glasa. Nitko joj nije rekao ni riječi, a kamoli zaželio dobrodošlicu.

Manolova želja
Ljudi su postali zlobni. Nitko ni s kim više nije razgovarao. Kako nije bilo vrtova, djeca se nisu imala gdje igrati, dosađivala su se i tužno tumarala uokolo.
Jedino su Manolo i njegova obitelj bili sretni.
Znatiželjni susjedi su se pitali: što je poželio Manolo kad je još uvijek dobre volje, svira frulu i napasa stado koza na okolnim brežuljcima?
Manolo je prestao dolaziti u selo. Ondje nitko nikomu nije želio biti prijatelj. Svi su se zatvarali u svoje dvorce, brojili zlatnike i drugo blago.
Do sela je svake večeri dopirao skladan zvuk Manolove frule i to je diralo srca nekih ljudi.
Djeca više nisu mogla izdržati. Okupila su se i odlučila poći Manolu da mu vrate njegovu čarobnu kuglu i kažu kako je život u selu postao nepodnošljiv.
»Nekad smo se u selu mogli igrati po cijele dane«, rekli su Manolu i upitali ga: »Zašto više nije onako kako je prije bilo?«
»Imamo nove kuće i ništa nam je manjka. Zašto onda nismo sretni kao prije?« pitali su Manola i neki roditelji koji su slijedili svoju djecu.
»Ni roda više ne dolazi, to bi mogao biti loš znak!« potužio se jedan dječak.
Na kraju su svi Manolu postavili isto pitanje: »Što si ti zaželio od čudesne kugle kad si ostao tako sretan i uvijek dobre volje?«
»Oh, pa ja se još nisam dosjetio što da poželim«, objasnio im je smiješeći se. »No ako želite da sve opet bude kao što je bilo prije, mogu upravo to poželjeti«, ponudio je velikodušno.
»Željeli bismo da sve bude kako je bilo!«, povikaše djeca u jedan glas.
Manolo uze kuglu u ruke i počne je vrtjeti. Zatvorio je oči i svim srcem zaželio da selo i život u njemu budu kakvi su nekad bili. Djeca i roditelji potrčaše u selo i nađoše svoje stare kuće u rascvjetalim vrtovima. Nestali su zlatni dvorci i druge dragocjenosti. U dvorištima su se okupljali susjedi i razgovarali o svemu što su proživjeli. Na krovu je roda popravljala staro gnijezdo. Ljudi su opet postali radosni i pjevušeći stare pjesmice odlazili u polja. Uvečer bi selom odjekivale melodije iz Manolove frule, a djeca bi usnula sanjajući kako lete nebom visoko, prema zvijezdama.

Bruno Ferrero

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.