Don Bosco je jedan od najvećih talijanskih svetaca. U prošlom je stoljeću on u Torinu podigao posebnu kuću i radionice za dječake s ulica.
Jednog je dana pohodio okolicu grada Albe. Navečer se želio vratiti u Torino, ali je zakasnio na posljednji vlak. Kiša je lijevala kao iz kabla. On pokuca na vrata župnog dvora. Župnik otvori i upita ga tko je on.
“Siromašan sam svećenik iz Torina. Upravo sam zakasnio na posljednji vlak.”
“Koja vam je služba u Torinu?”
“Imam jednu crkvicu u predgrađu.”
“Dobro. Valjda ste već večerali?”
“Ako biste bili dobri i dali mi nešto za jelo, rado bih prihvatio.”
“Žao mi je da nemam ništa pri ruci. Jedino što vam mogu dati jest malo sira i kruha.”
“Bit ću vam za to veoma zahvalan.”
“Namjeravate li ostati ovdje preko noći?”
“Vidite… kraj ovakve kiše… a i vlak je već otišao!”
“Tako! Ali nemam nijednoga slobodnog kreveta.”
“Nije to nikakav problem, dovoljne su dvije stolice.”
“Ako je tako, onda izvolite, sjednite. Stvarno mi je žao što vas ne mogu bolje podvoriti.”
Dok je domaćica priređivala kruh i sir, župnik upita: “Vi dakle dolazite iz Torina?”
“Da!”
“Poznate li možda nekog Don Bosca?”
“Da. Malo.”
“Ja ga nisam nikad susreo”, reče župnik. “No želio bih vas nešto upitati. Mislite li da bi mi on pomogao?”
“Ako može, on je uvijek radosno spreman pomoći drugima!”
“Mislio sam mu sutra napisati pismo, ne bi li mogao primiti jedno dijete u svoju kuću za siromahe.”
“To će on učiniti. Uvjeravam vas u to.”
“Stvarno? Jeste li vi Don Boscov prijatelj?”
“Jesam, još od djetinjstva.”
“Možete li dakle za mene možda tu stvar urediti?”
“Stvar je već uređena. Vrijedna je sadašnjega vašeg dobrog djela.”
“Ali…vi…tko ste zapravo vi?”
“Ja sam Don Bosco.”
“Don Bosco?! Vi ste Don Bosco? To ste već zapravo kazali! Oprostite mi da sam tako loše s vama postupio… Uistinu, tko bi to mislio! – Ostavite, molim vas, ostavite taj sir. Upravo se sjetih da je ipak nešto ostalo od ručka.”
Sav je bio zbunjen, čelo mu se orosilo znojem. Brzo pozva domaćicu, naredi joj da prostre svježi stolnjak i naruči toplu riblju juhu i jaja sa šunkom. Potrči do ormara i izvadi bocu dobroga crvenog vina i pola pečene kokoši. Nikako se nije mogao smiriti, a Don Bosco se samo mirno smiješio.
Kod oproštaja Don Bosco ga prihvati za ruku: “Gledajte, gospodine župniče, naučimo nešto iz ovoga što se dogodilo. Ako nemamo ništa, ne možemo ništa dati. Ako imamo malo, dajemo malo. Ako imamo puno, dajemo onoliko koliko smatramo da je potrebno. No neka nas uvijek vodi ljubav prema bližnjemu, a ne vlastita korist.”
(Pierre Lefèvre: Učiti od života)