Samo ako si postojan i imaš nadu,
ako tvoj oslonac nije čovjek,
već Bog, bit ćeš dar
i snaga onima s kojima jesi,
već si sretan i sijač si sreće…
Mir koji imaš, nije od tebe,
već od Njega, i radost koju nosiš
u očima, On je zasijao da lakše ti bude.
Tek si u prolazu, putnik, jedan od mnogih,
sačuvaj nadu, vjeru i ljubav,
jer bez toga, put postaje stranputica.
I mene nada i pogled na Njega
gone naprijed, jer ovo vrijeme
satire me, ali ja se ne dam,
ili to On, ne odustaje
od mene – u meni?
I moj je ćaća govorio – dico teška su vrimena,
ali bit će bolje…
Ta zar, da ne vjerujem ćaći?
Za svih smo bili samo – mlinarova dica,
a nisu ni znali da nam je to dosta,
jer mi smo, mirisali po brašnu i kruhu…
Zar je to malo?
Imali smo sve, jer imali smo jedni druge – obitelj.
Ako ti ćaća kaže – sinko, teška su vremena,
vjeruj mu!
Nije ni ocu lako, ali on te uči životu,
želi pružiti više i uvijek te ljubi,
valjda to razumiješ? Pa uzvrati malo…
Kao da ti kaže – oni koji su imali mnogo,
koji su svojima oteli sve, sada nemaju ništa,
jer nemaju – nadu, mir i nikada nisu bili,
sijaći sreće…
Janja Mikulić