Ležim prostrt po tlu.
Ne osuđujem se više podići pogled.
Ništa, ništa, ja sam ništa, sad znam.
Gospodine tvoje je svjetlo strašno,
htio bih mu umaći.
Otkad sam te prihvatio
rasvijetlio si mi sve što imam.
Svakodnevno i neumoljivo tvoja me je svjetlost otkrivala
i sad vidim što prije nisam opažao.
Vidim šumu svojih grijeha sakrivenih hladom.
Vidim bezbrojno korijenje kojem je
nemoguće naći kraj.
Vidim da je sve u meni zapreka tebi,
kao što i najmanja mrvica zaustavlja
sunčevu zraku i stvara tamu.
Vidim da je demon zauzeo i onu moju utvrdu
koju sam smatrao neosvojivom.
Vidim kako se kolebam i samo što nisam pao.
Vidim svoju bespomoćnost,
ja koji sam smatrao da mogu ustrajati.
Vidim da se u meni sve uzmiješalo i da nijedno moje jučer nije čisto.
Vidim neizmjerni bezdan samog grijeha,
nasuprot tvoje beskrajne ljubavi…
Gospodine sad je moje cijelo srce na koljenima…
Zahvaljujem ti za tvoje svjetlo
jer nikad ne bih progledao.
Ja sam ništa, ti si sve.
Michel Quoist