O kako brzo, sestro, prolazi što je lijepo,
časovi kako su kratki, koje zovemo sretnim
i kako ovaj život (i sama pišeš često),
daje nam hodati malo stazama lakim i cvjetnim.
Prošao dan je, sestro, za kojim čeznusmo dugo,
sad mi se na čas čini od stvarnosti da je daleko,
jer može li tako brzo poput najbržeg vjetra
proći u netrag ono što sam odavno čeko?
A ipak prošlo je sve to; prolazno sve je na zemlji.
Da tebi o tom pišem, sestro draga, ne želi;
bojim se cvjetovi da bi, koji su toga dana
procvali u mojoj duši, dodirom riječi sveli.
Ima, sestrice dobra, ljepotâ na ovoj zemlji,
koje se riječima ljudskim opisat nikom ne mogu,
ljubavi istinske ima, o kojoj samo se šuti,
i sreće, koje srce osjeća samo u Bogu…
Zato o onom času svečanog susreta s Njime,
Njegovog dolaska k meni u danu Mise Mlade,
ne želi, sestro, da pišem; pusti, da o tom šutim,
da spomen na Njega nove u meni probudi nade.
Moli se, sestro, da Isus prozirnom zakrili rukom
oblake crne, koje duša moja već sluti;
i pusti mene u miru, jer ima ljubavi čiste,
jer ima istinske sreće, o kojima samo se šuti…
Aleksa Kokić