Mali je Marko strašno žalostan. Ništa ga ne veseli. Sve mu je nekako bez veze i dosadno. Želio bi biti veseliji, ali čini mu se da se uzalud trudi. Pokušao je popraviti ocjene u školi, ali i žar učenja ga je držao kratko. Počeo je svirati gitaru, no već nakon par sati prestao je vježbati. Učinilo mu se da bi bilo mnogo lakše i mudrije trenirati nogomet. Ali trener ga nije odmah uvrstio u prvu momčad pa je izgubio strpljenje i odjednom otkrio da je zapravo rođen za slavnoga slikara. Međutim, učiteljica je njegove crteže prozvala packarijama. To ga je strašno uvrijedilo. Sad je ljut i na mamu jer mu je dala premalo novaca za ono što je želio kupiti.
– Nesretan, ja sam strašno nesretan! – govorio je sam sebi u bradu. Dok se vukao prema trgovini kao lijena mačka i razmišljao što bi si kupio, u hodu mu se pridružio prijatelj iz razreda.
– Jakove, molim te uđi sa mnom i reci mi koliko ti džeparca dobivaš od mame? – upita ga Marko.
– Kako to misliš? – upita ga Jakov. – Nikad nisam imao džeparac. Moja mama je sretna kad nam uspije zaraditi i za kruh.
Marko se odjednom postidi, a kroz glavu mu sine čudna pomisao. Pogleda dječaka pokraj sebe, odmjeri ga dugim i ozbiljnim pogledom, pa reče:
– Smijem li onda danas ja tebi dati svoj džeparac?
Toga dana Marko je prvi put u životu izašao iz trgovine praznih džepova, ali ipak sa srcem punim radosti.
Božidar Prosenjak